Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
"Priča je protivljenje razumu radi oslobođenja razuma, iskrivljavanje stvarnosti radi poniranja u njezine dubine, negiranje jednog sustava radi stvaranja drugog, obuhvatnijeg. Priča je prevladavanje nemoći, straha, tame, tromosti i nepokretnosti, okrutnosti prirode i njezinih sila, čak i smrti.
Priča je stvaranje, oblikovanje novog prema postojećem, traženje pravog lica ispod maske.
Priča je dio slobode.
Priča je čarobna zemlja djetinjstva, razdoblje života najmanje ovisnog o nabrojenim ograničenjima ..."
Pročitavši odlomak iz intervjua Isaaca Bashevisa Singera, Rose se zapita: Imam li još uvijek, negdje u nekom džepu, negdje na dnu neke ladice, negdje među stranicama neke davno pročitane knjige, imam li još uvijek ulaznicu u taj svijet djetinjstva i mašte, u taj svijet bajke?
Zamislivši se, odmahne glavom.
Džepove na novokupljenoj odjeći odavno je prestala 'odšivati'. Jedino se tako mogla riješiti loše navike da u njih trpa sve i svašta. Već se odavno nije kući vraćala džepova punih riječnih oblutaka, praznih puževih kućica, opalih kestenova i žirova. Ni ladice s uspomenama nije odavno otvarala a davno pročitanim knjigama odlučila se više ne vraćati. Čemu to? Samo zato da ustanoviš kako ono što te u davno pročitanoj knjizi tada oduševilo, zaokupilo, ponijelo u visine, sada više nema tih 'krila'.
Rose je već dugo čitala samo suhoparne znanstvene tekstove, već dugo nije pročitala ni jednu bajku. Ni pisala više nije ništa osim recenzija suhoparnih znanstvenih radova, osim komentara studentskih seminara i izvješća o održanoj nastavi. I na svome blogu više nije pisala priče, samo bi ponekad u sve rjeđe postove stavila fotografiju snimljenu u svome vrtu ili na šetnji. Rose je konačno naučila koračati po čvrstoj zemlji, naučila je vjerovati samo u činjenice, konačno je povjerovala u ono što joj je pokojni otac govorio dok je bila djevojčica - Život nije bajka.
Rose je i te večeri, tuširajući se pred odlazak u postelju, opet osjetila kako je bole i svrbe one dvije jedva zamjetne točkice na leđima, taman u visini lopatica, koje je zamijetila prije nekoliko dana. Živjela sama pa nije imala kome reći – Pogledaj ... pogledaj što mi je to na leđima ...
Stoga je te večeri skinula plavu bluzu, otkopčala grudnjak, okrenula se leđima pema velikom ogledalu u predsoblju držeći u rukama malo ogledalo s ručkom.
Zavjese u predsoblju prije toga je brižljivo spustila iako je prozor predsoblja gledao u vrt te je bilo malo vjerojatno da bi je tko mogao kroz taj prozor vidjeti. U malom ogledalu mogla je vidjeti odraz svojih leđa u velikom ogledalu. Iako Rose više nije bila mlada, leđa su joj još uvijek bila obla, još uvijek ružičaste, glatke i zategnute kože, bez staračkih mrlja. I iako Rose toga nije bila svjesna, bila su to lijepa leđa, kao stvorena da ih nečija ruka miluje, da ih nečije usne ljube.
Rose preleti pogledom preko svojih leđa, od vrata na kojem se kovrčala plava kosa, do struka. Isprva nije primijetila nikakvu promjenu čak ni na mjestu na kojem je osjećala svrbež i bol. Očekivala je vidjeti nekakve bubuljice ili nastajuće bradavice no nadala se da se ipak radi samo o ubodima komarca koji su se 'dali na zlo'. Rose je živjela u gradu koji se pružao duž ravničarske rijeke. Rijeka je tekla sporo, lijeno a grad se protezao samo na jednoj obali poput gole odaliske ili sitog djeteta zaspalog nakon kupanja. Rijeku je Rose voljela, u njoj je kao dijete naučila plivati, u njezinim je vodama plivala svakoga ljeta od kad se pamti, svoje je tuge liječila sjedeći uz rječnu obalu. No, blizina rijeke je, posebice za kišnih ljeta, imala i lošu stranu. U rukavcima rijeke i barama izlijegali su se rojevi komaraca.
Rose pogleda pažljivije u odraz svojih leđa u ogledalu. Dvije crvene točkice, jedva primjetne, u visini lopatica pa ih valjda stoga nije odmah primijetila. Rose se zapita kako tako sićušne točkice mogu izazivati tako nesrazmjerno intenzivan osjećaj svrbeža, nelagode i boli.
To su samo ugrizi komaraca ... uvjerila je samu sebe i točkice nakon tuširanja namazala sinopenom istežući ruku kako bi ih dohvatila.
Do sutradan ujutro zaboravila je na njih.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
