Marketing
Život (ni)je bajka, kratka priča (1)
"Priča je protivljenje razumu radi oslobođenja razuma, iskrivljavanje stvarnosti radi poniranja u njezine dubine, negiranje jednog sustava radi stvaranja drugog, obuhvatnijeg. Priča je prevladavanje nemoći, straha, tame, tromosti i nepokretnosti, okrutnosti prirode i njezinih sila, čak i smrti.
Priča je stvaranje, oblikovanje novog prema postojećem, traženje pravog lica ispod maske.
Priča je dio slobode.
Priča je čarobna zemlja djetinjstva, razdoblje života najmanje ovisnog o nabrojenim ograničenjima ..."
Pročitavši odlomak iz intervjua Isaaca Bashevisa Singera, Rose se zapita: Imam li još uvijek, negdje u nekom džepu, negdje na dnu neke ladice, negdje među stranicama neke davno pročitane knjige, imam li još uvijek ulaznicu u taj svijet djetinjstva i mašte, u taj svijet bajke?
Zamislivši se, odmahne glavom.
Džepove na novokupljenoj odjeći odavno je prestala 'odšivati'. Jedino se tako mogla riješiti loše navike da u njih trpa sve i svašta. Već se odavno nije kući vraćala džepova punih riječnih oblutaka, praznih puževih kućica, opalih kestenova i žirova. Ni ladice s uspomenama nije odavno otvarala a davno pročitanim knjigama odlučila se više ne vraćati. Čemu to? Samo zato da ustanoviš kako ono što te u davno pročitanoj knjizi tada oduševilo, zaokupilo, ponijelo u visine, sada više nema tih 'krila'.
Rose je već dugo čitala samo suhoparne znanstvene tekstove, već dugo nije pročitala ni jednu bajku. Ni pisala više nije ništa osim recenzija suhoparnih znanstvenih radova, osim komentara studentskih seminara i izvješća o održanoj nastavi. I na svome blogu više nije pisala priče, samo bi ponekad u sve rjeđe postove stavila fotografiju snimljenu u svome vrtu ili na šetnji. Rose je konačno naučila koračati po čvrstoj zemlji, naučila je vjerovati samo u činjenice, konačno je povjerovala u ono što joj je pokojni otac govorio dok je bila djevojčica - Život nije bajka.
Rose je i te večeri, tuširajući se pred odlazak u postelju, opet osjetila kako je bole i svrbe one dvije jedva zamjetne točkice na leđima, taman u visini lopatica, koje je zamijetila prije nekoliko dana. Živjela sama pa nije imala kome reći – Pogledaj ... pogledaj što mi je to na leđima ...
Stoga je te večeri skinula plavu bluzu, otkopčala grudnjak, okrenula se leđima pema velikom ogledalu u predsoblju držeći u rukama malo ogledalo s ručkom.
Zavjese u predsoblju prije toga je brižljivo spustila iako je prozor predsoblja gledao u vrt te je bilo malo vjerojatno da bi je tko mogao kroz taj prozor vidjeti. U malom ogledalu mogla je vidjeti odraz svojih leđa u velikom ogledalu. Iako Rose više nije bila mlada, leđa su joj još uvijek bila obla, još uvijek ružičaste, glatke i zategnute kože, bez staračkih mrlja. I iako Rose toga nije bila svjesna, bila su to lijepa leđa, kao stvorena da ih nečija ruka miluje, da ih nečije usne ljube.
Rose preleti pogledom preko svojih leđa, od vrata na kojem se kovrčala plava kosa, do struka. Isprva nije primijetila nikakvu promjenu čak ni na mjestu na kojem je osjećala svrbež i bol. Očekivala je vidjeti nekakve bubuljice ili nastajuće bradavice no nadala se da se ipak radi samo o ubodima komarca koji su se 'dali na zlo'. Rose je živjela u gradu koji se pružao duž ravničarske rijeke. Rijeka je tekla sporo, lijeno a grad se protezao samo na jednoj obali poput gole odaliske ili sitog djeteta zaspalog nakon kupanja. Rijeku je Rose voljela, u njoj je kao dijete naučila plivati, u njezinim je vodama plivala svakoga ljeta od kad se pamti, svoje je tuge liječila sjedeći uz rječnu obalu. No, blizina rijeke je, posebice za kišnih ljeta, imala i lošu stranu. U rukavcima rijeke i barama izlijegali su se rojevi komaraca.
Rose pogleda pažljivije u odraz svojih leđa u ogledalu. Dvije crvene točkice, jedva primjetne, u visini lopatica pa ih valjda stoga nije odmah primijetila. Rose se zapita kako tako sićušne točkice mogu izazivati tako nesrazmjerno intenzivan osjećaj svrbeža, nelagode i boli.
To su samo ugrizi komaraca ... uvjerila je samu sebe i točkice nakon tuširanja namazala sinopenom istežući ruku kako bi ih dohvatila.
Do sutradan ujutro zaboravila je na njih.
Rubens, Venera pred ogledalom
(nastavak slijedi)
Post je objavljen 30.08.2014. u 14:11 sati.