Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
photo by rU (na fotografiji je slika Johna Currina)
...
Autobus je bio poluprazan i već je kretao kad netko zalupa na vrata, vozač ih otvori i pusti zakašnjelog putnika da uđe. Bio je to visok dugokosi mladić, s gitarom na ramenu. Opet se srećemo - reče mladić Pripovjedačici i ona se prisjeti da ga je vidjela u krugu slušatelja, dok je priču pripovijedala u jednom studentskom hostelu u kojem je odsjela proljetos. Baš mi je drago što vas vidim - nastavi mladić. Onog sam dana morao krenuti dalje, pa nisam vašu priču čuo do kraja ... Ako niste suviše umorni, možda biste mi sada ispričali kraj?
Stalno me kopkalo to što nisam doznao kako se zvao onaj patuljak ...
...
Prve su se pahulje snijega pretvorile u pravu mećavu u trenutku kad je autobus stigao na stanicu njezina grada. Bila je jako umorna pa se od stanice do kuće dovezla taksijem. Uljudni je taksist izišao iz taksija da joj otvori vrata, unatoč njezinoj nimalo elegantnoj pojavi, i ona mu na kraju vožnje dade bogatu napojnicu. Eto kako ne valja o nekomu donijeti sud na prvi pogled ... reče taksist. Da vam pravo kažem, kad sam vas pogledao, pomislio sam da nećete imati dovoljno para ni da mi platite vožnju ...
Ušavši u predsoblje, ona upali malu svjetiljku a potom pritisne dugme velikog plinskog bojlera. Kuća će se začas ugrijati, a i voda će biti začas topla ... utješi samu sebe. Umorna, ne svlačeći kaput, sjede u stolicu za ljuljanje i sklopi oči. Ispod spuštenih trepavica proletješe joj prizori cesta i staza kojima je koračala od proljeća do zime i lica svih onih koji su je te godine slušali kako pripovijeda.
Bila je to dobra godina ... pomisli. Godina puna priča i slušatelja. Pripovijedala sam im priče koje su meni, nekada davno, bile ispripovjedane, a za uzvrat sam dobila pregršt njihovih životnih priča ... iako im ja svoju životnu priču nisam ispričala.
No, možda se jednom i odvažim ispričati je ... možda ...
...
Prije no što je ušla u zagrijanu kupaonicu, otvori ulazna vrata i pogleda u vrt. Krupne su se pahulje rojile poput srebrnih pčela, snijeg je u bijeli ogrtač omatao vrt i cijeli svijet. Ona otkide jednu vlas svoje kose i podiže je prema svjetlu: Nekad je bila zlatna, kao u Matovilke, kao u mlinareve kćeri, kao u guščarice iz priče ...
Na trenutak zadrži srebrnu vlas između palca i kažiprsta ... a potom je prepusti naletu vjetra. Dok stigne k tebi, Jedini, bit će opet zlatna ... prošapta.
photo by rU (na fotografiji je ilustracija bajke 'Guščarica', ilustrator Walter Crane)
...
Rose je sjedila na vrtnoj klupici s knjigom u krilu. Nije čitala, listove knjige u njezinu krilu listao je proljetni vjetar Razgonio je bijele oblake, stresao pelud s brezinih resa, njihao travke, igrao se Roseinim skutima i plavim šalom kojim je bila ogrnuta, zavirivao u knjigu u Roseinim rukama.
Rose je voljela vjetar, huk vjetra u olujnim ljetnim noćima, ples pahulja na vjetru, proljetni povjetarac u svojoj kosi. U danima utihe, kad se se zrak užari i zaustavi, kad sparina pritisne svijet poput kamena, Rose bi znala šapnuti: Puhni, Vjetriću ...I Vjetar bi se odazvao. Jedva primjetni lahor zanjihao bi zavjesu, Rose bi osjetila kako joj dodiruje užarene obraze. No, ponekad bi ga uzaludno dozivala. Utiha bi trajala danima. Rose bi tada u internetsku tražilicu ukucala - vjetar. Gledala bi fotografije valova, napetih jedara, zanjihanih grana. Vjetar u grivi konja, u kosi žena, vjetar na travnatim obroncima, grafike 'ruže vjetrova' ... Potom bi potražila personifikacije Vjetra na umjetničkim slikama.
Bougerau, Krilati Zefir grli Floru.
Pierre-Paul Prud'hon, usnula Psiha u naručju proljetnih vjetrića.
Zlatne kose Boticelieve Primavere kojoj Zefir puše u lice.
Aurora u Zefirovu zagrljaju, William Edward Frost...
Rose je tog toplog martovskog dana sjedeći na vrtnoj klupici čitala esej 'Semantika vjetra' Leszeka Małczaka:Nestalnost i promjenljivost vjetra nazočna je u mnogim idiomatskim izrazima koji govore o jalovosti, nesvrhovitosti neke radnje (»govoriti, brbljati, lajati [riječi] u vjetar«; »tjerati vjetar kapom«; »hvatati vjetar rukama«; »jadati se u vjetru«, »šibati po vjetru«). Vjetar je sinonim nesigurnosti (»držati se zubima za vjetar«), simbolizira također praznoću, nestanak (»pun vjetra«). Praznoća se još pojavljuje u izrazu »izvaditi iz vjetra« - izmisliti. U odnosu na čovjeka obično označuje lakoumnu i promjenljivu osobu: vjetrogonja, vjetropir, vjetrenjak, »imati vjetar u glavi«. Kad se odnosi na ženu, ima posebno značenje koje rabi Mickiewicz u za Poljake prepoznatljivom citatu »Kobieto! puchu marny! ty wietrzna istoto« (u prijevodu Benešića »O, ženo! tašto perce! Od vjetra satkato!« gdje je sinonim ženine promjenljivosti, nestalnosti te lepršavosti.
Kao da joj se ruga, Vjetar odnekud donese bijelo perce i spusti ga na list knjige.
I Rose se sjeti stihova:
Znam ja šta hoćeš, popodnevni vjetre!
Ti rado bi s lica otpuhno mi sjenu.
Al' ako je ona sa njime već srasla?
Ne ide to, vjetre, u jednome trenu!
(...)
Pusti me, vjetre! s lišćem se igraj!
Pa ipak, dragi, navrati se opet!
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
