Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Fraza 'in the nick of time' (kraće - in the nick) mogla bi se prevesti na različite načine, kao:
u određeni trenutak
u pravi trenutak
u posljednji trenutak.
1580. godine fraza 'in the nick' ili 'in the very nick' počela se koristiti u smislu kritičnog trenutka, točnog momenta u kojem bi se nešto trebalo dogoditi. Kasnije je, radi veće jasnoće frazi dodana i riječ - time (vrijeme). A vremenom se značenje ove fraze 'suzilo' na - u zadnji čas, u minutu do dvanaest, tj. u posljednji trenutak u kojem je neko događanje moguće.
Mandy je nabrajala imena, a Mathias odrično odmahivao glavom.
Rose! uzviknuo je prekinuvši Mandyno nabrajanje.
Rose?
Zvuči tako obično ...
Možda ... No, pogledaj je!
Liči li na ti ona na Rosabell, Rosaliu ili Rosamundu?
Mandy je pogledala novorođenu djevojčicu u svome naručju. Sićušno izborano lišce, crveno od teška poroda. Nimalo ne liči na ružicu ... pomisli Mandy. A ne liči ni novorođenčetu, izgleda kao da je starija od vremena ...
Mandy je prešla tridesetu, a Matias je bio na kraju šestog desetljeća kad im se u prvoj godini njihova braka rodila kćer.
Kad joj je Mandy šapnula da je zatrudnjela, njezina joj je mati rekla: Bilo je to u zadnji čas .... Mandy je znala da njezina mati ne misli na nju nego na Mathiasa. A Mathias nije bio najdraži zet Mandyne mame, iako je bio njezin jedini zet. Gđa Smith, Mandyna mati, bila je zgrožena kad joj je njezina kći jedinica predstavila Mathiasa kao muškarca za kojeg se želi udati.
Mathias je bio vršnjak gđe Smith i njezina muža, Mandyna oca. Iako je izgledao kao da je barem deset godina mlađi od Mandynih roditelja, gđa Smith je, i prije nego što je saznala točnu godinu Mathiasova rođenja, odlučno bila protiv toga braka. Muž gđe Smith, Mandyn otac, bio je jedanaest godina stariji od Mandyne majke, no ni on nije s više naklonosti prihvaćao kćerin izbor. Ipak, za razliku od supruge, on je svoje mišljenje zadržao za sebe.
I jedno desetljeće razlike je previše, vjeruj mi ...
Znam to iz vlastita iskustva ... uzaludno je mati uvjeravala Mandy.
Na kraju se, iako nevoljko, morala složiti s kćerinim izborom. Ustvari, gđa Smith je više od svega željela unuke a Mandy je neudata ušla u tridesete godine. I dok je Mandyn biološki sat otkucavao, nada gđe Smith da će postati baka postajala je sve slabašnija. Na materinu ljutnju, Mandy, iako je vrijeme proticalo, nije pokazivala ni najmanju namjeru da uđe u brak, dapače tvrdila je kako se ni ne namjerava udavati. Gđa Smith je već počela gubiti nadu da će joj kćer ikada podariti unuke, u braku ili izvan braka. Stoga je ustvari, krišom i od sebe same, odahnula kad joj je Mandy predstavila Mathiasa kao svog budućeg supruga. Iako se bunila protiv kćerina izbora, Gđa Smith je u Mathiasu vidjela sredstvo ostvarenja svoje želje da u naručju zaljulja unuče.
Ne baš sigurno sredstvo, no bolje ikakvo no nikakvo ... pomislila je gđa Smith pribojavajući se da čovjek Mathiasovih godina neće željeti djecu ili neće biti fertilan.
Ipak, čak i mala nada je bolja od nikakve ... i gđa Smith je, pet minuta do dvanaest, ipak dala svoj blagoslov braku za koji je znala da će biti sklopljen i bez njezina blagoslova. A Mandy i Mathias još nisu proslavili ni prvu godišnjicu braka a već su postali roditelji.
...
Kad je saznala da je zatrudnjela, Mandy je rekla Mathiasu: Imam za tebe dobru novost ... postat ćeš najdraži zet gđe Smith!
Mathias je istoga trenutka shvatio Mandynu šalu i uzviknuo od radosti: Ako je tako, možda će mi najdraža punica dozvoliti da kćeri izaberem ime!
Kćeri možda, no sinu ni u kom slučaju ... nasmijala se Mandy. No, Mathias je od prvog trenutka znao da će to biti kćer.
Znao je to jednako dobro kao što je znao da će se još nerođena djevojčica zvati - Rose.
(nastavak slijedi)
photo by rU
...
dodatak: dar od sv. Nikole
... za zločeste, jer dobrima izvanjska nagrada
ne treba ...
P.S. Veliki pjesnik Shelley kaže: Ljudi su daleko od savršenstva: dobri su nemoćni, moćni su bez dobrote, mudri su ravnodušni, a onima koji vole nedostaje mudrosti ...
No, ja ipak vjerujem da u svakom čovjeku postoji zrnce dobrote ...
... samo što neki zaborave to zrnce
zalijevati ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta