Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
volim Te. koliko?
k'o nebo visoko, k'o more duboko.
volim Te. koliko?
toliko da dobro je što ne znaš koliko.
volim Te. koliko?
toliko da nikad ne pitam: koliko?
Posljednja ruža ljeta (16), kratka priča
Suze.
Luči ih oko svih sisavaca, pa i ljudsko oko. No, za razliku od od životinjskog oka koje suze poznaje samo kao lubrikant koji čuva oko od isušivanja, ljudsko oko plače i takozvanim 'emotivnim suzama' koje nisu samo puki podmaz ili reakcija na iritaciju. Emotivne ljudske suze poteku kad vlasnik oka nije emocionalno 'ravan', kad ga prožmu snažne, nesavladive emocije. Štoviše, istraživanja pokazuju kako ni sve emocionalne suze nisu istog kemijskog sastava - ''sretne suze'' sastoje samo od soli i vode dok ''tužne suze'' sadrže kemikalije i enzime kakvi se mogu naći u tumorima, čirevima i u tijelu dok je bolesno ...
...
Dok joj se dušnik grčio, Rose se pokuša nasmijati. Uspijem li ... pomisli ... moj će smijeh odagnati grč sa Silvestrova lica.
I, kad je već pomislila - uspjet će joj, ona koju Silvestar u zajedničkih pet godina nikada nije vidio zaplakati, brizne u glasan plač ...
...
Plače baš onako kako se i smije, poput djeteta ... pomisli Silvestar dok su se suze kotrljale niz Roseine obraze kao kapljice kiše niz ružine latice.
Silvestar je, poput svih muškaraca, zazirao od suza. Prizor rasplakanog muškarca smatrao je zazornim i pomalo gadljivim. Ženske i dječje suze bile su nešto posve drugo, pred rasplakanom ženom ili djetetom Silvestar bi se uvijek osjetio krivim i bez krivice. Po prirodi svoje profesije znao je da su najčešći uzroci toga plača upravo muškarci - očevi, sinovi, braća, muževi ili ljubavnici. Silvestar nije imao visoko mišljenje o spolu kojem je pripadao. Svi su muškarci kerovi ... rekao je jednom prilikom Rosei. A ni sebe ne izuzimam iz te konstatacije ...
Silvestar nije zaplakao od djetinjstva. Nije pustio suzu čak mi kad mu je kao trinaestgodišnjaku umro otac. Već tada se smatrao muškarcem, a muškarci dakako ne plaču. Oči su mu ostale suhe i na očevom sprovodu, dok su materine suze kapljale na vijenac ruža na očevu lijesu.
Život nije mazio Silvestra, njegov životni put nije bio posut ružinim laticama. Teški studentski dani u kojima je više gladovao nego bio sit, noći nad knjigom kako ne bi izgubio pravo na stipendiju, prljava konkurencija na poslu koja ga ipak nije spriječila da postane 'fordovac' i doktorira u Americi. Tek kad je konačno ostvario blistavu karijeru u profesiji koju je izabrao, na njegovoj su se životnoj stazi konačno pojavile i ružine latice. A kad je njegov život ušao u jesen dogodilo se ono čemu se više nije nadao - poput ruže za njega je procvala Rose i njegovu jesen pretvorila u proljeće ...
Da, plače baš onako kako se i smije, poput djeteta ... pomisli Silvestar gledajući suze koje nisu prestajale teći niz Roseine blijede obraze zadržavajući se na konturi gornje usnice.
Stegnuo ju je u zagrljaj a ona mu sakri lice u njedra i posegnu mu u džep tražeći maramicu. Silvestar obuhvati dlanom Roseino lice, podiže joj bradu i usnama obrisa suze s njezinih usana, obraza i trepavica.
Popio sam svakakvih kapljica tijekom života ... pomisli. Napio se jeftinih kiseliša i bućkuriša ali i najskupljih vina ...
A ipak , ni najbolje mi vino ne bješe tako slatko, tako opojno kao te Roseine suze ...
(nastavak slijedi)
za one koji ne prate priču:
Portet iz slideshowa djelo je osječke slikarice Helle Reymann, iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Dio je nasljeđa moje bake Aurela koja je portret kupila u slikaričinu ateljeu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
