Marketing
The last Rose of Summer (16), short story ...
photo by rU
volim Te.
koliko?
k'o nebo visoko, k'o more duboko.
volim Te.
koliko?
toliko da dobro je što ne znaš koliko.
volim Te.
koliko?
toliko da nikad ne pitam:
koliko?
Posljednja ruža ljeta (16), kratka priča
Suze.
Luči ih oko svih sisavaca, pa i ljudsko oko. No, za razliku od od životinjskog oka koje suze poznaje samo kao lubrikant koji čuva oko od isušivanja, ljudsko oko plače i takozvanim 'emotivnim suzama' koje nisu samo puki podmaz ili reakcija na iritaciju. Emotivne ljudske suze poteku kad vlasnik oka nije emocionalno 'ravan', kad ga prožmu snažne, nesavladive emocije. Štoviše, istraživanja pokazuju kako ni sve emocionalne suze nisu istog kemijskog sastava - ''sretne suze'' sastoje samo od soli i vode dok ''tužne suze'' sadrže kemikalije i enzime kakvi se mogu naći u tumorima, čirevima i u tijelu dok je bolesno ...
...
Dok joj se dušnik grčio, Rose se pokuša nasmijati.
Uspijem li ... pomisli ... moj će smijeh odagnati grč sa Silvestrova lica.
I, kad je već pomislila - uspjet će joj, ona koju Silvestar u zajedničkih pet godina nikada nije vidio zaplakati, brizne u glasan plač ...
...
Plače baš onako kako se i smije, poput djeteta ... pomisli Silvestar dok su se suze kotrljale niz Roseine obraze kao kapljice kiše niz ružine latice.
Silvestar je, poput svih muškaraca, zazirao od suza. Prizor rasplakanog muškarca smatrao je zazornim i pomalo gadljivim. Ženske i dječje suze bile su nešto posve drugo, pred rasplakanom ženom ili djetetom Silvestar bi se uvijek osjetio krivim i bez krivice. Po prirodi svoje profesije znao je da su najčešći uzroci toga plača upravo muškarci - očevi, sinovi, braća, muževi ili ljubavnici. Silvestar nije imao visoko mišljenje o spolu kojem je pripadao. Svi su muškarci kerovi ... rekao je jednom prilikom Rosei. A ni sebe ne izuzimam iz te konstatacije ...
Silvestar nije zaplakao od djetinjstva. Nije pustio suzu čak mi kad mu je kao trinaestgodišnjaku umro otac. Već tada se smatrao muškarcem, a muškarci dakako ne plaču. Oči su mu ostale suhe i na očevom sprovodu, dok su materine suze kapljale na vijenac ruža na očevu lijesu.
Život nije mazio Silvestra, njegov životni put nije bio posut ružinim laticama. Teški studentski dani u kojima je više gladovao nego bio sit, noći nad knjigom kako ne bi izgubio pravo na stipendiju, prljava konkurencija na poslu koja ga ipak nije spriječila da postane 'fordovac' i doktorira u Americi. Tek kad je konačno ostvario blistavu karijeru u profesiji koju je izabrao, na njegovoj su se životnoj stazi konačno pojavile i ružine latice. A kad je njegov život ušao u jesen dogodilo se ono čemu se više nije nadao - poput ruže za njega je procvala Rose i njegovu jesen pretvorila u proljeće ...
Da, plače baš onako kako se i smije, poput djeteta ... pomisli Silvestar gledajući suze koje nisu prestajale teći niz Roseine blijede obraze zadržavajući se na konturi gornje usnice.
Stegnuo ju je u zagrljaj a ona mu sakri lice u njedra i posegnu mu u džep tražeći maramicu. Silvestar obuhvati dlanom Roseino lice, podiže joj bradu i usnama obrisa suze s njezinih usana, obraza i trepavica.
Popio sam svakakvih kapljica tijekom života ... pomisli.
Napio se jeftinih kiseliša i bućkuriša ali i najskupljih vina ...
A ipak , ni najbolje mi vino ne bješe tako slatko, tako opojno kao te Roseine suze ...
(nastavak slijedi)
za one koji ne prate priču:
Portet iz slideshowa djelo je osječke slikarice Helle Reymann, iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Dio je nasljeđa moje bake Aurela koja je portret kupila u slikaričinu ateljeu.
Post je objavljen 14.11.2010. u 17:01 sati.