Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Vraćajući se kući s posla, Rose je izabrala put uz obalu rijeke. Gusti je snijeg zaklanjao vidik, obala bijaše pusta, a Rosei je godila samoća. Meteorolozi su nakon dužeg hladnog razdoblja najavljivali otopljenje i Rose pomisli: Snijeg će ubrzo okopnjeti ... Bijele pahulje bockale su joj obraze i topile joj se na usnama i trepavicama.
Liče na proljetni behar ... prošapta Rose i u mislima se vrati u prošlo proljeće.
...
Lipe su te godine nestrpljivo procvale već početkom svibnja, a svibanj te godine bijaše topao kao da je već srpanj. S krošanja lipovih stabala u susjednoj ulici sladak se i opojan miris širio do Roseinih otvorenih prozora. U toplim noćima Rose nije mogla zaspati od tog mirisa, od tog slatkog mirisa i nekog čudnog nemira koju ju je sve jače obuzimao. Činilo joj se da opojni miris lipova cvijeta udiše ne samo plućima već čitavim bićem. Noću, kad joj san ne bi dolazio na oči, Rose bi šetala vrtom, osjećajući bosim stopalima toplinu zemlje i vlažnost trave, dodirujući prstima latice cvjetova, gnjureći nosom u cvjetne čaške. Ogledajući se u mjesečinom obasjanom ogledalu vrtnog jezerca, Rose u prvi trenutak ne bi prepoznala vlastiti odraz: Zar su moje te grozničavo blistave oči, jesu li doista moje te vlažne naburjele usnice, jesu li to meni obrazi umrljani polenovim prahom?
Tijekom svibnja i lipnja Rose je jutra dočekivala budna, ubrzanog bila, zažarenih obraza, blistavih očiju. Osjećala je kako joj tijelo trese neka čudna groznica, od koje su joj usne pucale i krvarile. Jesti nije mogla, samo je žeđala i žeđ utaživala ledenim lipovim čajem. Jedan joj je prijatelj na dar donio teglicu lipova meda i jedino što bi Rose tih dana mogla zadržati u želudcu bila je pokoja žličica tog lipovog meda.
Lipanj je smijenio svibanj, lipe su još uvijek cvale i mirisale a groznica i nemir rasli su iz dana u dan, iscrpljujući Rose. No, Rose nije osjećala iscrpljenost, činilo joj se da bi mogla čitav život provesti u toj slatkoj omami u kojoj se ne sjeća prošlosti, ne pribojava se budućnosti, ne razmišlja, ne pita se, ne sumnja, ne prosuđuje ...
Činilo joj se - lipanj nikada neće proći, lipe nikada neće ocvasti ...
...
Sredinom lipnja Silvestar je doputovao k Rose. Lecnuo se kad ju je ugledao na otvorenim vratima. Omršavjela, iskričavih očiju, nemirnih ruku i grozničava pogleda, Rose mu se učinila uzbudljivijom, ljepšom no ikad prije ... Učinilo mu se da prvi puta stoji na Roseinu pragu. Četiri sam godine mislio - moja je, četiri godine sam vjerovao - poznajem je u dno duše ... Zar sam slijep bio kad je nisam nikada dosad vidio ovakvu?
Učinilo mu se - samo je sanjao da je Rose njegova, samo je sanjao da mu ona dopušta ljubiti je. Poželio je reći joj koliko je voli, koliko je želi, poželio je zamoliti je da mu oprosti što nije češće uz nju, no riječi mu zastadoše u grlu.
Tada se nagnu da je poljubi. Dah joj je mirisao na mandule, usne joj bijahu suhe i vrele. Silvestar joj položi ruku na čelo i zaprepašten reče: Pa ti goriš u vrućici; Rose ... Moraš liječniku, ako ne večeras, onda odmah sutra ujutro ...
Ne brini, nije to ništa ... odgovorila mu je. Vjerojatno peludna groznica. Otići ću liječniku sutra ujutro, više da tebe umirim ... i iz opreza ... nego iz stvarne potrebe ... No, znaš da ne volim da me itko gleda dok sam bolesna ... a moglo bi biti i nešto zarazno ...
Silvestar je htio ostati s Rose te noći, odlučio je odgoditi povratak u svoj grad, iako ga je čekao važan sastanak. Namjeravao je javiti na posao kako ga neće biti nekoliko dana, no Rose mu to nije dopustila.
Ne brini, javit ću ti što mi je liječnik rekao ... A znaš i da će moja sestrica doletjeti i stjerati me u red - strpati me u krevet, omotati oblozima, napojiti čajem, nakljukati lijekovima ...
Silvestra je zaboljelo što ga Rose nije poželjela uz sebe, u tim trenutcima potrebe. Pomislio je kako je, kad god bi on k njoj dolazio, uvijek bila vedra, bezbrižna, nasmijana, spremna saslušati njegove brige, liječiti njegove boljke i gorko je požalio što je rijetko pitao za njezine brige, što je sam sebe uvjerio u vedru Roseinu narav ...
Noć je proveo u hotelu, a ujutro ga je Rose nazvala, uvjerila ga kako se sprema k liječniku i zaželjela mu sretan put. Dok je vlak vijugao ravnicom, odvozeći ga sve dalje i dalje od Rose, Silvestra odjednom obuze strah da je više nikada neće vidjeti.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
