Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ako vam ide isuviše lako, pogledajte bolje, možda vam ide nizbrdo ...
(autor nepoznat)
...
Rachelle je, pogleda uprta u obzor, sjedila na stijeni koja se nadvijala nad morem.
Morska je površina bila mirna i glatka, nebo savršeno plavo, bistro i visoko, linija obzora oštro se ocrtavala. Bio je to prizor neusporedive ljepote i Rachelle je osjećala kako je ta ljepota dodiruje do dna duše. Vrijeme je proticalo. Crveni je suton obojio mirnu pučinu, spustila se tama, potom je vjetar rastjerao noćne oblake, mjesec je posrebrio valove, već u sljedećem trenutku rumena zora izvirivala je na liniji obzora najavljujući izranjanje sunca, pljusnula je kiša pa zasjalo sunce, luk duge je poput mosta spojio plavetnilo neba i mora ...
Rachelle je sjedila na stijeni, dlanovi i prsti još su joj se žarili od Čarobnjakova dodira. Osjećala je kako vrijeme juri, kako se sve iz trenutka mijenja. Prekrasni su prizori gasnuli suviše brzo, nove su se slike pretapale sa starima, stare su blijedile i gubile se ...
Sedam godina šegrtovanja!
Čemu li će me sve Čarobnjak poučiti? Kakve li će mi sve zadivljujuće prizore pokazati, kakve tajne otkriti?
Što li će čarobnjak saznati o meni, hoće li doista u meni otkriti skrivene darove?
Rachelle obuze zebnja i ona shvati: Tih će sedam godina proći u trenutku!
S Čarobnjakom je provela tek jedan dan, a već je zaboravila sve ranije dane svoga života. Činilo joj se da se rodila jučer, u trenutku kad joj je Čarobnjak rekao: Izabirem tebe!
Činilo joj se da je ovo mjesto čarobne ljepote, na koje ju je Čarobnjak doveo, na nju čekalo od postanka vremena ...
Činilo joj se da joj to mjesto na ljubav uzvraća ljubavlju i nije se mogla pomiriti s pomišlju da će jednom morati odavde otići ...
Što će biti kad sedma godina šegrtovanja istekne?
Čarobnjak će izabrati novog šegrta, ona će se vratiti svojoj svakodnevnici, ostat će joj samo uspomene, samo sjećanja ...
Rachelle je dobro znala kako su sjećanja nepouzdana, kako lako blijede, a ona je željela sačuvati svaki trenutak, otrgnuti ga zaboravu. Mogla je podnijeti spoznaju da će je jednoga dana ovo prekrasno mjesto zaboraviti, da će je zaboraviti i Čarobnjak, no pomisao da bi ona mogla zaboraviti, zaboraviti i ovo mjesto i Čarobnjaka, bila joj je nepodnošljiva ...
Srce joj zatreperi, Rachelle posegnu u unutrašnji džep svoga ogrtača i drhtavom rukom izvuče mali svitak papira i olovku. Ni papir ni olovku Rachelle nije skrila hotimice. Ona je uvijek sa sobom nosila koji listić papira kako bi mogla nacrtati i opisati neki prizor koji bi je se dojmio. Kada je knjigu u koju je ulagala listiće s crtežima i zapisima ostavila u Čarobnjakovoj palači, sasvim je zaboravila na taj mali svitak u svome džepu i tek sad se, tko zna zašto, sjetila da papirić i olovka zaboravljeni leže na dnu njezina džepa.
Od danas, pa do kraja šegrtovanja, ne smiješ ništa zapisivati ... rekao je Čarobnjak.
Rachelle već pruži ruku namjeravajući i svitak papira i olovčicu baciti u valove. No, ruka joj zadrhta, prsti joj se zgrčiše. Rachelle duboko uzdahnu, razvi svitak na svojim savijenim koljenima, zažmiri na trenutak, a zatim joj olovka zaigra u prstima.
Linije potekoše po papiru, crtež se poče uobličavati:
Dvije ruke, priljubljenih dlanova i isprepletenih prstiju, krijesta visokog vala iskri u tisućama kapljica, krila tamnokrile ptice dodiruju morsku površinu, srebrni mjesečev trag ocrtava se na vodenom zrcalu, jagodica prsta osluškuje otkucaje bila na zapešću ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
