Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Silvestar je sada sjedio uz Roseino uzglavlje, gledao sjenke koje su prelijetale njezinim zarumenjelim usnulim licem, osluškivao duboki uzbrzani šum njezina disanja. Nagnuo se nad usnulu Rose gotovo dodirujući njezine vrele usne svojima, udišući njezin vreli dah koji je mirisao na jabuke i ruže ...
Na trenutak mu se učini da joj može ući u snove, poput Morpheusa, ući joj u snove i konačno otkriti sve njezine tajne.
Roseine očne jabučice počeše se pokretati iza spuštenih kapaka i Silvestar pomisli: Rose sanja ... Nagnu se još tješnje nad usnulu Rose, dotače joj usne svojim usnama, udahnu njezin vreli dah, grčevito stegnu njezine opuštene prste svojim jakim prstima, udahnu doboko i ...
... uđe u Rosein san.
Rose je koračala kroz snijeg, prema vrhu brijega, približavajući se osvijetljenom otvoru spilje.
Silvestar ju je slijedio i jedva se uspijevao suspregnuti da glasno ne uzvikne kad je ugledao kako trnje crvenih ruža ostavlja krvave brazde na Roseinim stopalima, potkoljenicama, natkoljenicama i bedrima. No, Rose se uspinjala ne obraćajući pozornost na ogrebotine i kapljice krvi koje su za njom ostavljale trag u sniegu, trag kojim ju je Silvestar slijedio.
Uspinjući se, Rose je osjećala dvojaku prisutnost. Tamo gore, na brijegu netko je disao dubokim udasima a dolje, iza sebe, Rose je također osjećala nečiji vreli i ubrzani dah. Na tren bi zastala, prestala bi disati, no nije se usuđivala osvrnuti se. Kada bi stala, kada bi zaustavila dah, utihnulo bi i disanje ispred i iza nje. Rose bi tada osluškivala otkucaje svoga srca, mukle i brze, praćene dvostrukom jekom. Poželjela bi vratiti se u podnožje brda, sklupčati se i skriti u nekom ružinom grmu, zaspati, sve zaboraviti. No, uzdrhtale je noge nisu slušale, nastavljale bi s usponom. Još nekoliko koraka i naći će se na ulazu u spilju.
Silvestar je pružio ruke, već je gotovo zgrabio Roseina naga ramena, u namjeri da je zadrži, da je spriječi ući u spilju.
Tada se zapita: Imam Imam li ja pravo zadržati je? I imam li snage zadržati je? Očajnički poželi viknuti joj: Stani, Rose! Vrati se ... ! Poželi zgrabiti je u naručje, odnijeti je nekamo na kraj svijeta gdje ne bi bilo nikog drugog, osim njega i nje. No, ruke mu klonuše, jedino za što je smogao snage bilo je slijediti je i dalje.
Rose je stigla na prag spilje. Tu ona zastade, oklijevajući. Tek korak dva iza nje, zastade i Silvestar. Roseinu nagu siluetu obasja crvena svjetlost a zatim je od Silvestrova pogleda zakloni pramen crvenkastog dima nalik nekoj užarenoj maglici. Rose! uzviknu Silvestar, no Rose ga nije čula, ili se nije obazirala na njegovo dozivanje.
Strah se u Silvestru sukobi s gnjevom i on zakorači u unutrašnjost spilje. Isprva ga zaslijepi snažna svjetlost, a zatim se pred njegovim očima otkri prizor koji mu zaustavi dah.
U dnu spilje, dosežući glavom do visokog stropa a krilima do bočnih zidova, stajao je Zmaj. Krljuštima pokriveno snažno tijelo, velika glava krupnih tamnih očiju, snažni udovi s dugim kandžama.
Rose je stajala pred Zmajem, krhka i sićušna i Silvestar pomisli kako će je zvijer progutati u jednom zalogaju. Pod spilje podrhtavao je od Zmajevih dubokih udaha, a pri svakom njegovom izdahu iz gubice su mu izlijetale crvene iskre, padajući pred Roseina bosa stopala. Zmaj ispruži dugi vrat i spusti glavu do Roseina lica. Nozdrve mu se raširiše i Rose osjeti kako je prožima vrelina Zmajeva daha. Iako je stajao izvan Zmajeva dohvata, vrelinu osjeti i Silvestar.
A ta se vrelina pretvori u studen, jer Silvestar shvati da Rose pruža ruku namjeravajući dodirnuti Zmaja.
(nastavak slijedi)
... no, priču ću nastaviti pripovijedati
nakon božićnih blagdana ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta