Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kad ga je ugledala na svome pragu, vrat i blijedi obrazi osuše joj se crvenim pečatima. Rosie uze buket crvenih ruža koje joj je Silver pružio i prinese ih licu namjeravajući crvenilom ruža skriti vlastito rumenilo. On je časak oklijevao a zatim se nagnu prema njoj da bi je poljubio. Izmaknula je usne i, dok ju je ljubio u obraz, reče mu: Još uvijek sam virozna ...
Čuvaj se ...
Njegove usne ipak potražiše njezine. Dah joj je mirisao na gorke bademe i miješao se s mirisom ruža koje je stezala na prsima, usne su joj bile suhe i ispucale od groznice. Ta unutarnja vatra koja je u njoj gorjela, ti zažareni obrazi, taj grozničav pogled, to njezino uzmicanje, uzbudiše ga je jače no ikada prije. Čuvaj se ti mene ... prošapta promuklo, stežući je u zagrljaj.
Rosei jeknu a Silver naglo uzmakne, uplašivši se da ju je stegnuo suviše jako. Na njezinoj svjetloružičastoj bluzi ugleda nekoliko kapljica krvi, ruže koje su se između njih ispriječile zabole su joj trnje u vrat i grudi. On joj uze ruže iz ruku i baci ih na pod, otkopča joj bluzu i pregleda joj vrat i poprsje u potrazi za zalutalim trnom. Prepustila mu se mirno, no njegovu pogledu nisu izmaknule njezine stisnute šake. Dok su mu prsti i pogled lutali njezinim vratom i grudima, dok je usnama skupljao kapljice krvi na mjestima uboda, ona je nokte zabila u dlan tako čvrsto da mu se činilo kako će joj iz dlana briznuti krv.
Stavi malo alkohola, za svaki slučaj ...
A ja ću dotle, kao prava domaćica, bluzu potopiti u umivaonik, u hladnu vodu, da ne ostane mrlja ... reče Silver, sretan zbog izgovora koji je u trenutku smislio kako bi joj dao vremena da se pribere. Uz to, malo namakanja u hladnoj vodi i meni će dobro doći ... dodade, pokušajući ju nasmijati, no pri tom je mislio kako vatru koja mu struji žilama ne bi mogla rashladiti ni sjeverna mora puna ledenjaka ...
Rosie je za to vrijeme brzo posegnula u garderobni ormar i navukla jednu od svojih plavih bluza a njega gotovo fizički zaboli ta brzina kojom je blijedu put ramena i grudiju sakrila njegovu pogledu. Crvenilo joj se povuklo s obraza i, dok je stajala pred njim s naručjem punim crvenih ruža koje je podigla s poda, on se zabrinu zbog njezina bljedila. Kao da si mjesečarila ... a ne sunčala se ovog ljeta ... reče joj.
Večerat ćemo u vrtu, tamo je sad već malo svježije ... rekla je. Raskomoti se ...
... i natoči si piće, dok ja ruže smjestim u vazu ...
Stol je, kao i uvijek, bio svečano prostrt, svijeće su gorjele, kristalne čaše blistale, na rashlađenim bocama pića caklile su se kapljice. Na tamnom se nebu ocrtavala krvavo crvena luna, noćni je zrak je bio vlažan i vreo. Sparina je teško pritiskala, mirovali su čak i listovi visokog bambusa koji bi obično zatreperili i na najmanjem dašku vjetra. Sve je mirovalo, kao na zaustavljenoj slici, sve je mirovalo, samo je Silver treperio, iščekujući Rosie.
Na trenutak mu se učini da je neće dočekati, učini mu se da je zarobljen u nekoj staroj fotografiji, u nekom prohujalom trenutku, nestvarnom poput sna. Učini mu se da je doista sve samo sanjao, da je samo sanjao kako je proljetos ljubi, da je samo sanjao kako mu Rosie uzvraća poljupce dok se s grana marelice na njih prosipaju ružičaste latice.
Otpivši gutljaj rashlađenog burbona, još uvijek s čašom u ruci, on iz vrta odšeta do dvorišta. Rekla mu je jučer u telefonskom razgovoru da se stablo marelice toga proljeća sasušilo, odmah nakon cvatnje. Dok je gledao konture suhih grana koje su zgrčenih prstiju posizale u nebo, Silver se sjeti sočnih slatkih plodova koje su prošlih ljeta uvijek jeli zajedno, on i Rosie, izmjenjujući zalogaje. Sjeti se kako bi ona, smijući se, prebacila slatki zalogaj iz svojih ustiju u njegova, sjeti se kako mu se činilo da su joj usne slađe od tih sočnih marelica i pomisli kako se svisnuti od žeđi za Roseinim slatkim poljupcima ...
Čitavog tog dugog vrelog ljeta, tijekom kojeg se nisu niti jednom susreli, Silver se osjećao baš poput tog osušenog stabla pod kojim je sad stajao iščekujući je. O čemu razmišlja to osušeno stablo? zapita se. Sjeća li se prošlih proljeća ili mu se čini da nikada i nije listalo ni cvjetalo, da je oduvijek bilo mrtvo i suho, puste krošnje i praznih grana ...
Iskapi zadnje kapi burbona iz brušene kristalne čaše i vrati se za stol i dalje ju čekajući. Sklopi oči, pokušavajući oživjeti slike prošlih ljeta, no vidio je samo strujanje vlastite krvi u očnim kapcima, osjećao je kako mu krv poput tekućeg ognja snažno damara u žilama. Želio ju je sada više no prvi put, sada mu se činilo ju nikada i nije ljubio, činilo mu se da je samo sa strane gledao samog sebe kako ju ljubi, da je samo u snovima slušao njezine uzdahe, da se samo u snu utapao u njezinu pogledu kao u jezeru bez dna ...
Polako, polako ... prošapta Silver sam sebi, zabijajući nokte u dlan. Ne smijem je uplašiti, mogla bi odlepršati poput blijede noćne leptirice ustrašene od plamena ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
