Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Kaže se kako čovjeka upoznaš tek kad mu uđeš u kuću, kad vidiš gdje i kako živi. Psihološki su eksperimenti pokazali da su ispitanici točnije procijenili ljude koje nikada nisu sreli, bazirajući svoju procjenu na dojmu koje su na njih ostavile spavaće sobe tih ljudi, nego što su te iste ljude procijenili njihovi dugogodišnji poznanici koji im nikada nisu zavirili u spavaću sobu.
U Gabeovu spavaću sobu već dugo nije ulazio nitko osim njega.
No, ni Gabe više nije spavao u svojoj spavaćoj sobi, već godinama. Već dugo je noću radije ostajao u dnevnoj sobi i uspješnije uspijevao prebroditi noć u naslonjaču nego u krevetu. Zavjese, koje su danju bile navučene preko vrata koja su vodila u lođu, noću bi raskrilio kako ne bi morao paliti svjetlo ustajući da bi popio čašu te tako dragocjene vode ili otišao do toaleta. Iako je većinu bitnih stvari u svome stanu mogao pronaći i po mrklome mraku, svjetlost mjeseca i zvijezda smanjivala je osjećaj klaustrofobične stješnjenosti njegova inače prilično prostrana stana.
U Gabeovu stanu bilo je malo stvari, većine suvišnog riješio se već odavno. Vjerovao je kako ne treba robovati stvarima, kako se ne treba zatrpavati uspomenama. Nije čuvao pročitane knjige, ionako je rijetku od njih poželio pročitati ponovo. Ipak, na stoliću uz računalo bilo je nekoliko CD-a s glazbom koju je koristio da priguši stalni šum kiše koji bi ga povremeno 'izluđivao'.
Osim poveće kolekcije alata, nemarno pobacanog po polici i nešto odjeće složene u ormaru, u stanu je bilo malo predmeta. Odjeća mu nije bila važna, vrijeme je ionako radije provodio nag. Nagost je za Gabea bila prirodno stanje, odjeća ga je sputavala, a uz to, nag je lakše podnosio sparinu. Naime, Gabe se i po sparini rijetko znojio pa nije mogao 'računati' na eliminaciju tjelesne topline znojenjem. Ponekad je pomišljao kako se starenjem njegov termoregulacijski mehanizam pokvario pa mu tijelo više ne reagira ni na vrućinu ni na hladnoću. No, zadnjih su godina noći rijetko bile hladne, čak i zimi. Ni jedna snježna pahulja nije na zemlju pala već decenijama a u zadnjih deset godina zimska se temperatura i noću rijetko spuštala ispod 25 celziusovih stupnjeva. Ove noći, prve nakon povratka iz grada, nesnošljiva sparina navela ga je da pogleda na termometar pričvršćen o vratnice lođe.
35 C, mogao sam to znati i bez gledanja … rekao je Gabe samome sebi.
Prišao je ogradi lođe, nagnuo se i spustio pogled.
Duboko dolje voda se ljeskala na mjesečini, puna luna osvjetljavala je poplavljeni prostor između tamnih silueta okolnih nebodera čiji su tamni, neosvjetljeni prozori svjedočili o tomu da u stanovima složenim jedan uz drugi, poput ćelija pčelinjega saća, više nitko ne živi. Kiša je na trenutak prestala padati no žablji je pjev najavljivao novi pljusak. Ubrzo tamni oblaci nošeni toplim vjetrom zakloniše mjesec i Gabe osjeti približavanje oluje. Nadao se da će oluja prohujati uobičajeno brzo ne nanoseći veću štetu. No, kako je vjetar jačao Gabe odluči, iako nerado, sići do trećega kata i čamac koji je vezao za balkon uvući u poplavljeni stan kako ga oluja ne bi otrgnula s veza.
Dok je silazio stepeništem zaključio je da se konačno mora pozabaviti jednostavnim patentom koji je odavno smislio. Koloture pričvršćene o fasadu nebodera, konop, improvizirano sjedište …To bi mu omogućilo da se brzo spusti do razine vode, a gore bi se mogao povlačiti snagom ruku. Gabe je bio visok i krupan, širokih ramena i velikih snažnih šaka pa mu to ne bi bilo neizvedivo, a u svakom bi slučaju bilo brže od spuštanja i uspinjanja stubištem. Sada je, silazeći oprezno stubu po stubu, psovao sam sebe što nije u tržnom centru kupio materijal potreban za realizaciju 'patenta'.
Pomisao na tržni centar bila je dovoljna da se prisjeti plavooke djevojčice koju je sreo u podzemnoj garaži. Pomisao na nju opet ga nagna da se zapita: Odakle mi je poznat taj plavi pogled? Znao je da se neće moći osloboditi prekapanja po sjećanju a to ga je uznemiravalo i ljutilo. Gabe se nije volio prisjećati. Koja korist od prisjećanja? Glupo je živjeti u prošlosti.
Kopanje po sjećanju smatrao je beskorisnim: Ono što je bilo, bilo je. Prošlost se ne može promijeniti nikakvim prisjećanjem. Prisjetiš li se lijepih trenutaka, žalit ćeš što su prošli, a tko se želi vraćati u ružne trenutke? Sve do susreta s djevojčicom Gabe je bio zadovoljan mehanizmom svoga pamćenja koje je čuvalo informacije ključne za preživljavanje a eliminiralo nepotrebne emocije, nostalgije i žaljenja …
Ključne informacije … i u tome se trenutku Gabe sjeti ključa koji mu je djevojčica ostavila na ogradi zdenca. Posegnu rukom prema džepu, no bio je nag … Ipak, znao je da je ključ tamo, na dnu dubokog džepa prišivenog na nogavicu hlača koje je svukao čim se vratio kući i koje je prebacio preko naslona fotelje. Iako je bio siguran da je ključ tamo, iako je sišao već do devetoga kata, nije se mogao oduprijeti porivu da provjeri nije li izgubio ključ.
Okrenuo se i počeo penjati prema najvišem katu, prema svom stanu iz kojeg je glazba koja se vrtjela na playeru odjekivala pustim i mračnim stubištem.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
