Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
16.06.2009., utorak
bijeli leptir (5), kratka priča ...
 photo by rusalka ... a sličica na monitoru? dobila sam je na dar. Sljedećih dana Ruana je neprestano na sebi osjećala čarobnjakov pogled. Osjećala je kako je on promatra sa svoga otoka u središtu jezera i u toplini toga pogleda bila je sigurna i zaštićena. Poželjela je zauvijek ostati u čarobnjakovu pogledu. Jedne je maglene noći na prozorskoj dasci zatekla maleno ovalno ogledalo. Na okviru ogledala pisalo je: Gle, gle, Ruana... Ruana je pogledala u ogledalo i vidjela sebe onako kako je vidi čarobnjak. Obrisao mi je suze... I nacrtao mi osmijeh! Ruana se nasmiješila a niz obraze joj potekoše suze. Kad joj se pogled razbistrio, ugleda na okviru ogledala novu čarobnjakovu poruku: Vidiš, lijepa si... prekrasna si... Ruana kažiprstom ispisa odgovor: Možda, u tvojim očima... A sad bih ja rado vidjela tebe... Učinilo joj se da čarobnjak oklijeva i pitala se zašto. Oklijevanje je potrajalo samo trenutak a zatim se u ogledalu ukaza slika čarobnjakova lica. Ruana se nagnu nad ogledalo i netremice se zagleda u čarobnjakov pogled. Bio je to pogled topao i dubok, pronicljiv ali nježan. Ruana osjeti kako joj taj pogled seže do dna duše. Nije osjećala ni trunčice straha, tome pogledu nije poželjela ništa sakriti. Zatreptaše joj trepavice i srce joj zatrepta, poput krila grlice, otvarala se polako i potpuno. Sada znaš sve o meni... reče, znajući da je čuje i da pisanje po ogledalu nije potrebno. Bježi, dok još ima vremena… Čarobnjak je neko vrijeme ostao tih a zatim zapita: Da bježim? Tjeraš me? Možda ti se nije svidjelo ono što si vidjela... Pun sam ožiljaka i nisam baš dopadljiv prizor za te lijepe plave oči. Ruana briznu u plač, a zatim drhtavo odgovori: Ožiljci? Poljubila bih svaki, da si mi bliže. I zaronila bih u taj tvoj pogled, pametan i topao. Sada bih ja tebi trebala pružiti čarobno ogledalo da vidiš koliko si privlačan, takav velik, snažan, nalik na brijeg na koji bih se rado popela, u čijoj bih se zavjetrini osjećala voljenom i sigurnom … Dođi … prošapta čarobnjak i pred Ruaninim se očima ukaza most, izranjajući iz dubine magle koja je prekrivala jezero. Dođi … ponovo prošapta čarobnjak. Najradije bih te ja prenio, ali znam da to ne smijem učiniti. Ne želim da postaneš moja zarobljenica. Predugo si bila zatočena. Prijeđi most sama, pa makar i ne došla u moj zagrljaj. Bit ću sretan znajući da si konačno sretna i slobodna, pa i bez mene… premda više od svega želim da budeš sretna sa mnom… Ohrabri se, Ruana… zakorači na most… … Ruana sklopi oči, skupljajući hrabrost i snagu. Spremala se zakoračiti na most. Znala je da kada jednom bude na mostu, Svijet s čijega ruba odlazi više neće jednako vidjeti. Odjednom se zatekne, potpuno naga, na rubu visoke strme obale. Njezina je bijela put u tami svjetlucala plavom svjetlošću, blještavom samo na trenutke, inače mutnom, prigušenom i treperavom. Stajala je čvrsto zatvorenih očiju, stežući očne kapke i preplićući trepavice a srce joj je treperilo, poput leptirovih krila s kojih se sa svakim treptajem osipa fini sitni prah. I premda su joj očni kapci bili spušteni, vidjela je rub i svoja bosa stopala nad dubinom koja je pod njom zjapila. Duboko dolje, vijugala je poput plavičastog dima čudnovata plava rijeka, neizbrojivim zavijucima tekla je nekamo prema obzoru, tekla i usput zaostajala, stvarajući mala jezerca skrivena u ševaru. Oblikujući brojne rukavce tekla je postojano činilo se da rukavci poput slijepih ulica, ostaju izdvojeni, gaseći sjaj te neprirodne vode. Očni joj kapci i protiv njezine volje postadoše prozirni i Ruana ugleda pred sobom most koji vodi na drugu obalu. Obješen tankim nitima koje su nestajale nekamo u oblake, most se pružao prema dalekoj obali, obali nalik otoku. Svaka se letvica toga mosta podmetala njezinom pogledu poput velikog toplog dlana: Ne boj se, zakorači… Ruanina plava svjetlost zatitra jače. I dok su joj stopala i dalje bila ukopana u busen trave na rubu ponora, i premda se bojala dubine koja je zjapila pod mostom, nešto u njoj zakorači naprijed, ususret nepoznatom Svijetu. Još uvijek stojeći tamo na rubu, ona tabanima osjeti kamen ugrijan Suncem koje je tonulo u more ili možda izranjalo iz valova. I dok je još uvijek analizirala osjet stajanja na rubu, odjednom se duhom pronađe na čarobnom mjestu gdje sutoni i svitanja zrače jednakom toplinom. S prozora visoke kule topla se svjetlost pruži do kamenog zidića na kojem je stajala čaša puna vrele, tamne i mirisne tekućine. Ruana pruži ruku, prsti joj prođoše kroz staklene stjenke čaše i ona osjeti toplinu na prstima i dlanu. Prinese ruku usnama. Dok je jezikom i usnama skupljala tople kapljice sa svoga dlana, osjeti nečije usne na svojima, obraze joj poškaklja nečija brada, slana od vodenih kapljica. Bio je to tek dodir usnama a ona u tom dodiru nasluti želju za poljupcem, želju zauzdanu i ukroćenu naporom volje. Poželi uzvratiti poljubac. Poželi presjeći uzde koje su taj poljubac zauzdavale, no tada i sama krajnjim naporom zategnu uzde vlastitoj volji. Usne im se razmakoše i prije no što su se stopile u poljupcu. Pogledaj prvo oko sebe … šapnu glas i ona osjeti čarobnjakove usne na svojoj ušnoj školjci. Pogledaj prvo oko sebe, Ruana, a tada se u sebe zagledaj … I Ruana pogleda oko sebe. Dok joj je tijelo još uvijek ostalo tamo prijeko, na rubu ponora, tu na obali otoka, njezina duša progleda plavim očima. Gledala je, dok joj je topli glas šaptao: Gle, gle … Gledala je, dodirivala pogledom i osjećala svim čulima: modrinu vode i bijele krijeste valova, iskre svjetla na površini prozirne vode, oblutke na dnu, let ptica, širinu neba i crtu obzora gdje se dodiruju i isprepliću azuri vode i neba … Ruana poletje s pticom i zaroni među iskrice svjetla… I na trenutak, njezina je uplašena duša pripadala, njezina sudbina joj postade strana, i po prvi puta savladiva. Strah nestade. A zatim se svjetlost doživljaja priguši i Ruana se opet nađe na tamnoj jezerskoj obali s koje se most više nije pružao u maglu... Jedino što je neizbrisivo ostalo bijaše odjek nečujnoga lepeta bijelih krila … Dodatak: Ptičarenje na Jarunu
U subotu sam bila na sastanku Ptičica na Jarunu. Ptičice su zgodno jato. Svatko cvrkuće svojim glasom, a svi glasovi zajedno ipak zvuče skladno. Velike i male, mlade i još mlađe, Ptičice se druže, razgovaraju, šale i zadirkuju, razmjenjuju foto-iskustva ... Bilo mi je izuzetno drago biti dijelom tog šarenog jata i upoznati uživo one koje sam već upoznala na virtualnoj Ptičici. I među posjetiteljima moje vrtne klupice ima ptičica: Misko, Maslačkica, Drano i Mendulica, Tixi, Gogoo (Zinder), Greentea, Ignis, Uzorita, Amorfia ... I njih se nadam sresti uživo na nekom od sljedećih ptičarenja ... update: red and blue = lilac time a novi nastavak Bijelog leptira? uskoro ... |
- 07:33 - Komentari (34) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
