Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Margaret Atwood: Penelopeja, mit o Penelopi i Odiseju, Vuković&Runjić: Zagreb, 2005.
„U Homerovoj Odiseji Penelopa je prikazana kao utjelovljenje vjerne žene čija priča služi kao poučan primjer već stoljećima. Ingeniozno obrćući tradicionalno gledište, Margaret Atwood je pripovijedanje drevne priče povjerila Penelopi i obješenim sluškinjama, pitajući se zašto su sluškinje obješene i što je Penelopa zapravo smjerala.“
( prikaz, s korica)
Kad su mi, dok bijah malena djevojčica, pripovijedali priče, pomišljala sam kako se prinčevi zabavljaju bolje od princeza. Prinčevi su jahali, putovali i ratovali, borili se sa zmajevima i divovima. Princeze su samo čekale da ih prinčevi probude, poljupcem. Kasnije, kad sam priče prepričavala svojoj mlađoj sestrici, često bih mijenjala zaplet pa bi Trnoružica jedrila i veslala, plivala i ronila, borila se sa zmajem i mačem sjekla trnovite grančice ruža koje su obrastale njezin zamak.
Bila sam osnovnoškolka kad smo dobili zadaću – prepričaj staru priču na novi način. I ja prepričah Trnoružicu, baš onako kako sam je prepričavala svojoj sestrici. Moja učiteljica, koja se gle slučaja, zvala Ružica, odsrca se nasmijala mojoj priči.
Rekla mi je: Draga moja djevojčice, tvoja bi Trnoružica teško sebi našla princa …
Nisam je tada razumjela, kao što nisam razumjela ni razgovor moje majke s postarijom trostrukom udovicom iz našeg komšiluka. Udovica, koja se, gle podudarnosti, također zvala Ružica, mojoj je majci rekla: Bolje se udati za dosta starijeg. Taj se već izritao, pa je vjerojatnije da će ostati u štalici …
A možda je pominjala kuću ... ili luku ... ne sjećam se baš točno.
Još kasnije, kad sam čitala Homerovu Odiseju, a tada Penelopeja još nije niti bila napisana, ja sam riješila da nikad neću biti Penelopa. Kad već ne mogu biti Odisej, bit ću Kirka, Kalipso … il' barem Nausikaja.
Tada nije bilo neke mudre Ružice u blizini da mi šapne kako ni Kirke nisu pošteđene čekanja.
Noćas sam, prema Majstoričinoj preporuci, pročitala priču o Penelopi Margarete Atwood.
Margaretina Penelopa je kćer Ikarija, kralja Sparte i Najade, vodene vile, a takvih je u to vrijeme, kako veli Margaret, 'bilo k'o pljeve'. Penelopin otac Ikarije, uplašen proročanstvom prema kojem će mu kći otkati posmrtni pokrov, baca novorođenče u more. No, srećom, malu Penelopu iz mora spašava jato pataka, pa će ona stoga, ali i zbog svoje neugledne vanjštine, dobiti nadimak – Patkica.
Neugledna Penelopa, sestrična Lijepe Helene, Penelopa koju su prosci i kao djevojku i kao navodnu Odisejevu udovicu željeli samo radi njezina miraza, svoju nam priču o čekanju Odiseja priča već mrtva, šetajući Hadom, mirišući ljiljanski bijele asfodele.
asfodel, grč. asphodelus, lat. asphodelos, hrv. nanuška, brden, čapljan ...
…
Penelope i Trnoružice, princeze i sluškinje, sve one, od kada je svijeta i vijeka, čekaju svoga Princa, snažnog, visokog, plavookog, čekaju i ne sluteći da su od prinčeva mnogo privlačniji ali i opasniji - Odiseji. Odiseji su nerijetko oniži i kratkonogi, kao Odisej u Penelopinoj i Margaretinoj priči. Često su neugledne vanjštine, no vanjština ionako nikad nije bila presudna, za muškarce.
Odiseji su opasniji od prinčeva, na to bi trebalo upozoriti i Penelope i Trnoružice. Opasni su stoga što znaju reći: Ne boj se, neću te ozlijediti, barem ne prejako … I stoga što se, poslije, 'ne izvrnu na drugu stanu i ne zahrču'. Odiseji su lukavi i vješti pripovjedači koji znaju navesti Penelope da ih slušaju … i čekaju.
...
Margaretinoj Penelopi vodena je vila, njezina mati, rekla:
„Voda se ne opire. Voda teče. Kad u nju uroniš ruku, osjećaš jedino milovanje. Voda nije tvrdi zid, neće te zaustaviti. No voda uvijek ide kamo želi i na kraju joj se ništa ne može suprotstaviti. Voda je strpljiva. Kapi vode rastoče kamen. Pamti, dijete moje. Pamti da si ti napola voda.“
Nastajući u otopini plodnih ovojnica maternice, tijelo novorođenog djeteta sadrži 77% vode; u djece je 59% a u odraslih između 45 i 65% vode. U vodenih vila i sirena taj je postotak vjerojatno i veći.
Penelope su vezane za kopno, Nimfe i Sirene ne mogu bez vode.
Penelope čekaju Odiseje, Sirene Odiseje mame i skreću ih s puta do sigurne luke.
No, paradoksalno, Sirene su ustvari osvetnice Penelopa.
Rijetko koji Odisej uspijeva začepiti uši pred sirenskim zovom, svaka malo grlatija Sirena u stanju je skoro svakog Odiseja namamiti u valove.
I utopiti ga u njima ...
Krv nije voda, a na kraju, ionako će nas sve … voda odnijeti.
I Penelope i Odiseje ... i Prinčeve i Trnoružice, i Sirene, i Kirke i Nausikaje ... i kraljice i služavke ...
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
