Rusalkina začarana jezerca ... i svijet oko njih
23.03.2008., nedjelja
Bijela i crvena ruža, uskrsna priča ...
|
Priču posvećujem Josipi i njezinoj bezimenoj sestrici ... ... i svima onima koji u blagdanskoj noći svrate do jezeraca ... Sve vas obiđoh, svima sam čestitala, negdje su čestitke 'prošle' a negdje i nisu. Ispričavam se onima čija se čestitka izgubila u blogosferi i molim ih da ovu priču prime umjesto čestitke.  photo by flickr Ležeći u tami, osluškivala je kako tanušne, tek izlistale brezove grančice, šibane hladnim vjetrom, kuckaju o prozorsko staklo nad njezinim uzglavljem. Nije mogla zaspati, stopala su joj bila ledena, neugodni žmarci penjali su joj se duž potkoljenica pa se zatim cijelim tijelom uspinjali sve do zažarenog čela. Iako je soba bila ugodno zagrijana a ona toplo pokrivena, drhtala je od neke neugodne zimice. Čudila se kako se ove noći nikako ne može ugrijati, ležeći dobro ušuškana, pod svjetloplavim štepanim jorganom koji je njezina baka naručila kod jorgandžije po prezimenu Kraljević. Kako jedan kraljević može biti jorgandžija? Kad je baka pomenula jorgandžijino prezime, Ružici je u mašti izronila slika kraljevića koji, okrunjen i u purpurnom plaštu obrubljenom hermelinom, sjedi na prijestolju i rukom prošiva plavu svilu jorgana. Baka se nasmijala njezinoj bezazlenoj dječjoj mašti. A Ružica je doista bila djevojčica kojoj mašte nije nedostajalo. Tek je navršila sedam godina i još je vjerovala da njezinim vrtom šeću vile i patuljci, pa joj se ponekad činilo da ih i vidi, krajičkom oka. Mažena i prezaštićena, odrastala je uz baku, u kući s velikim vrtom, u tihoj ulici na periferiji malog uspavanog provincijskog grada. U cijeloj ulici s drvoredom breza, u čitavom tom nizu visokoprizemnica okruženih vrtovima, ona je bila jedino dijete. Susjedi bijahu sredovječni ili stari ljudi bez djece ili su im djeca već davno odrasla i odletjela iz roditeljskog gnijezda. Na nekima od kuća u toj ulici prozorski su kapci bili već godinama zatvoreni. Vlasnici su umrli ili odselili, kuće su ostale puste i zatvorene pa bi im bršljan prekrio krovove i fasade a iz podivljalih bi vrtova, preko ograda od kovanog željeza, virile visoke stabljike ljubičastog sljeza i plavog kokotića. Kada bi neki neznanac slučajno zalutao u ulicu u kojoj je stanovala Ružica, učinilo bi mu se da je ušao u tajanstveni i zaboravljeni svijet nekog davno prošlog vremena u kojem se živi tiho i usporeno. Razgranata stabla breza tu su se nadvijala se nad krovove obrasle mahovinom, prozori su bili zastrti gustim zavjesama, pločnik išaran srebrnastim lišajima … Ružicina je ulica bila ono što zovu 'slijepom ulicom'. Kada bi slučajni prolaznik u nju zalutao, ustanovio bi da ulica ne vodi nikamo. Na njezinom kraju, tamo gdje bi trebao biti ulaz u sljedeću ulicu, bila je samo stara napuštena kuća sa zelenim kapcima na prozorima i velikim teškim hrastovim vratima. Ulicom nisu prolazili prolaznici jer i i nisu imali kamo proći a stanovnici ulice rijetko bi se kada nekamo otputili. Ljeti su se u njihovim vrtovima stabla voćaka savijala pod plodom, u dnu svakog vrta bio je i povrtnjak. U dvorištima je bilo peradi i zečinjaka, pa i po koja košnica, a stara bi mljekarica tri puta tjedno obišla sve kuće sa svojim kolicima punima plavih kantica s mlijekom, sirom i vrhnjem, pa i nije bilo potrebe za čestim odlascima u kupovinu. I Ružica je rijetko kada izlazila iz svoje ulice. Prošle je jeseni napunila sedam godina i trebala je krenuti u školu, no razboljela se i gotovo umrla od teškog šarlaha koji ju je danima držao u ognjici. Rumena i bucmasta djevojčica izmršavjela je i oslabila, dugo je bolovala i sporo se oporavljala. Od nje kao da su ostale samo velike plave oči i zlatne kovrče. Nakon bolesti brzo se umarala i ostajala bez daha. Obiteljski liječnik poslao ju je na pregled u gradsku bolnicu. Ružica je slučajno čula odlomak bakina i liječnikova razgovora. Nije razumjela baš mnogo: visoka temperatura … oštećen srčani mišić … bolje bi bilo odgoditi polazak u školu … … Jesen je provela u vrtu, odmarajući se u ležaljci pod pergolom, udišući miris ruža čije su se grane, prepune cvjetova, uvijale i ispreplitale nad njezinom glavom. Baka je i prije no što se Ružica rodila uz pergolu posadila dva grma ruža, jedan snježno bijelih a drugi jarkocrvenih cvjetova. Upravo tu pod tim spletom bijelih i crvenih ruža baka joj je po prvi puta ispričala priču o Ružici i Snješki, dvjema sestricama. ... Ružica je imala samo baku. Otac je poginuo prije no što se ona rodila, a mati joj je umrla u porodu. Ružicina je baka znala bezbroj priča i pričala ih je tako vješto da bi Ružica ostajala bez daha, slušajući je. Kad joj je baka ispričala priču o Ružici i Snješki, Ružica se začudila što joj tu priču baka nije ispričala i ranije. Bako, jesam li ja dobila ime prema toj Ružici iz priče? upitala je, uzalud čekajući bakin odgovor. Šteta što nemam sestru … A da imam sestru, bako, da l' bi se moja sestrica zvala Snješka? Ružici je bilo čudno što baka ne odgovora na njezino pitanje. Jer, do tada, baka je uvijek bila voljna odgovarati na njezina bezbrojna pitanja. No, sada je dugo zamišljeno šutjela a zatim poljubila Ružicu u čelo i rekla joj: Uđimo u kuću, vrijeme je za ručak. Ružica nije imala teka, jela je na silu, ne želeći da se baka brine. I dok je puhala u žlicu crvene paradajz juhe s noklicama, zamišljala je kako bi to bilo da zaista ima sestru. Bilo bi to pre-divno! … Zima je bila duga i snježna. Proljeće je stizalo polako. Uskrs je te godine bio rano, u drugoj polovici ožujka. Ipak, unatoč hladnoći, lukovice narcisa i zumbula u Ružicinu vrtu nikle su i procvjetale zajedno s ljubicama i jaglacima. Baka je na Veliku subotu ustala rano ujutro, nabrala cvjetiće ljubičica i donijela ih u lijepoj porculanskoj zdjeli, punoj vode, do Ružicine postelje. Umij se, Ružice … rekla je … pa ćeš biti svježa i mirisna cijele godine. Ružica se umila, odjenula i ustala. Doručak bi najradije preskočila, opet nije imala teka, a i žurilo joj se u vrt. Dan ranije otkrila je rupu u ogradi prema susjednome vrtu. Vrt i kuća bili su zapušteni jer u kući već godinama nitko nije stanovao. Uz ogradu koja je napušteni vrt dijelila od njihovoga rasli su gusto isprepleteni grmovi bijelih i crvenih ruža pa je Ružica prolaz u ogradi otkrila sasvim slučajno, kad joj je lopta pala iza tih grmova. Rastužila se kad joj je baka rekla da počinje padati kiša i da je suviše hladno za igru u vrtu. A baš se spremala istražiti taj zapušteni vrt! Čak joj se učinilo da u vrtu čuje kako neki dječji glas tiho pjeva ... Bit će još lijepih dana, Ružice … rekla je baka. No, neće ti ni danas biti dosadno. Jučer nismo stigle išarati sve pisanice, ima još i danas dosta posla. Dok šaramo pisanice, ispričaj mi priču … zamolila je Ružica baku. Dobro, a koju? Pa, onu o … Ružici i Snješki! Ružici se učinilo da je bakinim licem preletjela sjena tuge. Oklijevala je, a zatim počela pričati priču :  Priča o Ružici i Snješki.  Jednom davno, u kolibici usred šume, živjele su, s ocem i majkom, dvije sestrice, tako nalik jedna drugoj da ih je teško bilo razlikovati, a zvale su se Ružica i Snješka … … Te je večeri Ružica ležala u postelji i slušala šapat kiše, šum vjetra i udaranje brezinih grančica o prozorsko staklo. San joj nikako nije dolazio na oči i nikako se nije mogla ugrijati iako se čvrsto umotala svojim toplim jorganom. Do dugo u noć, u nekom čudnom polusnu, osluškivala je kišu i vjetar. A onda je osjetila kako joj postaje sve toplije, čelo joj se osulo grašcima znoja. Vrškom stopala podigla je krajičak jorgana. Svježina joj je donijela olakšanje. Utonula je u san … … i provukla se kroz rupu na ogradi, dok su joj dugu bijelu noćnu košuljicu parali trnovi s ružinih žbunova. Začudila se i pljesnula rukama od čuda! Vrt uopće nije bio zapušten, bio je prepun ruža, ružinih grmova i ruža stablašica i ruža penjačica koje su se ovijale oko lijepih, u luk svijenih vratašaca, koja su vodila u nove i nove skrivene dijelove vrta. Sve su te ruže bile crvene i mirisale su nježno i opojno. Ružica je trčala od grma do grma, dodirivala pupoljke i mirisala polurascvjetale crvene cvjetove u kojima su blistale kapi rose. Tada ju je stazica dovela dna vrta. Grane velikog ružinog grma skrivale su mala vratašca u čijoj je bravi stajao zarđali ključ. Ružica je teškom mukom okrenula ključ i otvorila vratašca. Iza njih se krio još jedan mali vrt, a sve ruže u tomu vrtu bile su bijele! Krenula je tragom ružinih grmova i ugledala malu vrtnu sjenicu obraslu bijelim ružama. Pod sjenicom je bila klupica, a na klupici je sjedila djevojčica. Ružica je prišla klupici … i pogledala djevojčici u lice. Blijedo lice okruženo zlatnim kovrčama, velike plave oči … Ružica je uzviknula od čuda jer ta joj je djevojčica tako ličila da joj se učinilo kako gleda samu sebe. Ja sam Ružica - rekla je - a kako se ti zoveš? Zašto pitaš, kad već znaš? - odgovorila je blijeda djevojčica. Zovem se Snješka. Čekala sam te tako dugo, već sam pomislila da nećeš ni doći. Djevojčica je pogledala Ružicu u oči i pružila joj ruku. Kad su im se dlanovi dotaknuli, Ružica je osjetila kako je ledeno hladni prsti blijede djevojčice čvrsto stišću i privlače k sebi. … Vrisnula je dok joj je baka omatala tijelo hladnim oblogom. Probudila se samo načas, pa je, tonući u bunilo čula bakine riječi: Ne, Bože Milosrdni, nemoj mi i nju uzeti … Kad je liječnik stigao, Ružici je temperatura već počela opadati, no još uvijek je bila zažarena od vrućice.. … Prošle su godine i Ružica je slavila 18-esti rođendan. Baka je iz svoje kutijice s nakitom izvadila lijepi starinski broš. Bile su to dvije ispreletene ružine grančice s bijelim i crvenim cvjetovima. Tek tada, poklanjajući joj taj broš, baka joj je rekla istinu. Ružica je bila rođena kao blizanka. Ona je preživjela, a sestrica je umrla, povevši i njihovu majku sa sobom.  Grimm Fairytale: Snow White and Rose Red P. S. Moja sestrica Ančica mlađa je od mene gotovo pet godina. Između mene i Ančice rođene su još i sestrice blizanke. Jedna je rođena mrtva, a druga je umrla sat nakon rođenja. Na njihovom malom dječjem grobu na retfalačkom groblju piše samo jedno ime. Naime, običaj je krstiti samo živorođenu djecu pa je tako moja mrtvorođena sestra ostala bezimena. Kada sam, još dok sam bila djevojčica, upitala svog vjeroučitelja što biva s dušama djece koja umru malena, rekao mi je da idu u raj, jer su im duše bezgrješne. A što je s onom mojom sestricom koja je rođena mrtva? upitala sam ga i saznala da duše mrtvorođene djece ne mogu u raj jer nisu krštene. Ne idu ni u pakao jer i mrtvorođena su djeca bez grijeha, pa stoga dospijevaju u Limb. Nisam bila zadovoljna tim odgovorom. Pomislila sam kako je okrutno razdvojiti sestre, pogotovo blizanke, pa makar i u smrti. I uvijek sam se pitala kakve bi bile te moje sestrice, da su poživjele. I, uvijek ću biti zahvalna na mojoj majci koja se nakon dva teška poroda odlučila i na treći, pa ja nisam sama na svijetu jer imam moju sestricu Ančicu. |
- 23:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
tempus fugit! carpe diem. 2006 - 2018. by Rusalka. zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. RUSALKA PUZZLE SCORPIO |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
