Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je vremenom povjerovala kako je njezin prvi susret s Morpheusom bio samo san.
Bila je dijete bujne mašte koje je noću živo sanjalo a danju sanjarilo i živjelo u fantastičnom svijetu bakinih vilinskih priča. Iako bi druge snove obično ujutro prepričala baki a ponekad i majci, Rose, tada još Ruža, ovaj je san, u kojem je srela Morpheusa, prvi puta zadržala za sebe, kao tajnu koja je samo njezina.
Vrativši se u svoju spilju na visokoj i usamljenoj litici koja se uzdizala među oblacima, Bog snova se zapitao zašto mu se taj plavi dječji pogled tako urezao u pamćenje.
Pri prvom susretu s Rose i Morpheus je nešto učinio po prvi puta – dodirnuo je smrtno stvorenje.
Inače je, ulazeći u ljudske snove i usmjeravajući ih prema svojoj ćudi, izbjegavao dodir sa smrtnicima. U početku, dok je još bio mlado božanstvo, Morpheusu su smrtnici bili zanimljivi. Mogli su zaspati i sanjati, a to njemu nije bilo moguće. Dok su prolazila tisućljeća, dobro ih je upoznao ili je barem u to bio uvjeren. Smrtnici su tako slabi i kratkotrajni, nije se vrijedilo za njih vezivati. Životi bi im začas proletjeli, a onda bi im Morpheusov stric Thanatos zaklopio oči u vječnom snu. Bogu snova vremenom su postale dosadne te ljudske sanje o sreći i ljubavi ... kao da bi tako nešto moglo biti ostvarivo, kao da bi moglo potrajati ... u tom njihovom smrtnom svijetu. Sanjali bi i nadali se, ne znajući da su Parke već isprele niti njihovih života, preplićući ih, mrseći i kidajući po volji ćudljive Fortune.
Morpheus je smrtnike promatrao sa svoje božanske visine i ponekad bi se, iz dosade, poigrao njima, poput zločestog dječaka koji štapom razara mravinjak i gazi mrave. Iako nije imao potpunu moć nad ljudskim snovima, Morpheus je mogao, ako bi mu to podsvjest spavača dozvoljavala, ljudske snove usmjeravati najčudnijim tokovima. Pa bi to i činio, šaljući im lijepe tlapnje ili noćne more, kako bi mu se nestalno raspoloženje mijenjalo. Bog snova mogao je istodobno ući u snove velikog broja smrtnika, no ne u istome trenutku u snove svih tih mrava iz ljudskoga mravinjaka.
Nekim slučajnim izborom, za koji je kasnije shvatio da je bio sudbinski, Morpheus je konačno dospio i u Rosein san.
Već prvi pogled na ružičasto dječje lišce i dugu plavu kosu djevojčice kraj čijeg se uzglavlja te noći našao, nije ga ostavio ravnodušnim. Očekivao je da će, zavirivši u njezin san, vidjeti uobičajene dječje trice ... leptire, balone i rođendanske kolače, tricikle i šarene lopte ... Dječji su snovi obično bili blijedi i laki poput jutarnje izmaglice, no Rosein je san blještao jarkim bojama rijetkima i u snovima odraslih ... Stoga se Morpheus nije začudio što je jedna od rusalki, vodenih vila, poželjela tu djevojčicu pozvati u svoj svijet, da joj bude družbenica. Nije se namjeravao uplitati kad je djevojčica zakoračila u vrtno jezerce koje je rusalka svojim čarolijama produbila. No, kad je Rose počela tonuti u dubinu, Bog snova osjetio je iznenadni impuls, pružio je svoju moćnu ruku i oteo djevojčicu rusalki.
Vrati mi je ... prosiktala je bljedolika vodena vila ... Ondina me je po tu rumenu ružicu poslala ... želi je u svoj sviti dvorskih pratilja ...
No, Morpheus je bio moćniji od rusalke, pa je ona, proklinjući ga, zaronila u jezerce i nestala u dubini.
Morpheus se nagnuo nad ljudskim djetetom da vidi diše li još. Dodirnuo ju je ponovo, mičući joj s lica pramenove mokre kose. A tada je Rose otvorila oči i pogledala ga. Morpheusu se već događalo da ga ljudski stvorovi na trenutak ugledaju na razmeđi sna i jave, no svi bi oni pred njim ustuknuli i pobjegli na javu ... il' natrag u san. Očekivao je da će i ovo malo ljudsko stvorenje učiniti isto, uplašiti se njegova lica i pogleda. Zaprepastio se i osjetio poražen snagom toga plavog dječjeg pogleda u kojem nije bilo straha ... i po prvi puta je on poželio pobjeći pred ljudskim pogledom, po prvi puta mu se učinilo da taj pogled ulazi u njegovu svijest.
I zaista je i pobjegao, postiđen i uzbuđen ... kad ga je nježna dječja ruka pomilovala po obrazu. No, već tada je znao, vratit će se ... vraćat će se ponovo ... u san i na javu djevojčice koja ga je tako pogledala ... i tako dotaknula, kao nitko do tada.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
