Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Ponovo je svuda zavirila, no slika pergole s bijelim ružama iz njezina vrta, čudesno je nestala ....
...
Rose nije nikada pronašla taj mali akvarel. Vidjela ga je ponovo tek kasnije, u okolnostima koje su bile neobičnije od najfantastičnije priče.
Nastavila je živjeti usamljenički. Posao, kuća, posao ...
Male priče uz kabinetsku kavu, posjeti sestri, igre s nećakinjama koje su rasle ...
Ponekad se pitala ne postaje li čudak. Osjećala se izdvojenom, označenom, promatranom ... Imala je taj osjećaj već od djetinjstva no sada je sve češće, sve intenzivnije osjećala Neznačev tamnomodri pogled koji ju je pratio. Ponekad bi joj se činilo da je promatra nježno, sa željom, s namjerom da je čuva i štiti ... No, ponekad bi joj taj pogled postajao teretom. Znao je biti težak, nametljiv, posjednički ... Rose bi mu pokušavala izmicati, no to joj je sve slabije uspijevalo.
Kada bi Rosei na hodniku faksa prišao neki kolega s laskavim komplimentom, kad bi na prijamima u svečanim prilikama ili u stankama nekog skupa netko bio privučen Roseinim sjetnim osmjehom i plavim pogledom, Rosei bi se učinilo kako tamnomodri pogled koji je ne napušta postaje crveno užaren od bijesa i ljubomore ...
Ponekad bi se udvarač, prilazeći s čašom u ruci, spotaknuo i polio kravatu i odijelo pićem ...kao da ga je gurnula neka zlobna ruka. Jednom je jedan, posebno zagrijan za Rose, zaista i pao, izvrnuvši gležanj, kad joj je u šetnji spustio ruku na rame ...
Rose je, nakon Marekove nesreće, postala oprezna.
Navukla bi ozbiljan, odbijajući izraz lica, priključila se najdosadnijoj ženskoj osobi u društvu ... i pasivno slušala njezine tirade ...
Iako nikada nije imala veliku potrebu za socijalnim kontaktima, iako se oduvijek družila s malim krugom ljudi, Rosei je ipak trebalo druženja. I tako je, jednoga dana, otvorila blog.
Blog je ubrzo postao mjesto na kojem je susretala zanimljive ljude, na kojem nije morala robovati konvencijama, mjesto na kojem je mogla živjeti svoje snove i zavirivati u snove drugih ljudi, uz njihov poziv i želju da snove podijele ...
Definitivno postajem čudak ... konstatirala je Rose, osjećajući kako sve više postaje ovisna o svojem blogu. Uz to, kad bi sjela za tipkovnicu i uronila u blogosferu, osjećala se oslobođena nadzora onog ljubomornog i opsesivnog tamnomodrog pogleda koji ju je istodobno i odbijao i čudesno privlačio. Blog je postao njezina blogoaza.
Rose je posjedničkom pogledu izmicala upravo na svojem blogu, bježeći u svoju blogoazu, gdje se osjećala sigurnom i skrivenom od olujnomodrog pogleda.
Moj svijet sna i jave.
Tu je Rose mogla odbaciti svoju uobičajenu ukočenost, stidljivost, distanciranost. Tu ono što bi napisala nije moralo robovati strogoj formi znanstvenih radova koje je pisala u okviru svoje profesije, tu nije vodila svakodnevne konvencionalne razgovore. Rose bi na blogu pisala o onome što ju je zaokupljalo ... o slikama i knjigama koje je voljela, o vrtu u kojem je uživala, o svojim mislima i emocijama ... Roseini bi postovi vrludali neobičnim smjerovima njezinih asocijacija. Započela bi s Venerinom klopkom, biljkom mesožderkom ... a završila s Tizianovom Venerom ... Beatleejuceom i Malom prodavaonicom užasa ...
Rose je na blogu mogla biti Ru. A tako ju je, uporedivši Rose s vjetrom i pretvorivši Rosein inicijal- nick R. u Ruuuuu, prozvala aniela, mlada blogerica koja je i sama imala vjetrovitu narav ... Upravo zbog aniele, burne, mlade, talentirane, snažne i krhke istodobno, upravo zbog njezina poticaja, Rose je mogla raširiti krila i poletjeti ... Ruuuuuuuu ... na blogvjetru nad blogoazom ...
No, iako se na blogu osjećala zaštićenom, iako pred prijateljima blogerima, koje je stekla tijekom godine dana blogiranja, nije osjećala uobičajenu suzdržanost, Rose na blogu nikada nije pominjala taj zagonetni tamnomodri pogled iz svojih snova, taj pogled koji je osjećala sve češće i sve bliže i na javi. Nije pominjala ni događaj s Marekom.
Nije sumnjala u to da bi je prijatelji s bloga počeli smatrati čudakom, ako bi to pomenula. Na blogu su ljudi, barem oni s kojima je Rose razvila prijateljstvo, bili spremni prihvatiti različitost i nesvakidašnje ideje, navike, interese ... tu je bilo mjesta i za zrnce neobičnosti i ludosti koje bi izazivalo podozrivost u realnome svijetu. No, ipak, šutjela je o tome nevjerojatnom dijelu svojega života, a kad bi osjetila poriv pomenuti ga, nešto ju je u tome sprječavalo.
I tako je Rose, u lažnom uvjerenju kako blogerski dio njezina života izmiče pogledu tamnomodrog svevidećeg oka koje ju je pratilo, blogirala godinu dana.
A onda je jedne besane noći otvorila svoj blog i zatekla neobičan komentar.
Budi – budna!
Komentar nepotpisan. Stajalo je samo vrijeme: ponoć, na dan kada je post bio napisan.
Novi ju je komentar uznemirio. I to jako. Nije ni sama znala – zašto.
Zašto joj je poruka: Budi – budna! proizvela žmarce? Duž leđa ... i na nadlakticama. Koža joj je na nadlanicama postala – poput guščje, a mašak sitnih bijelih, jedva vidljivih dlačica, nakostriješio se.
Poslije je uvijek mislila: Kako sam mogla biti tako glupa? Kako nisam odmah shvatila?
Nije bila sigurna ni u svojem blogovskom skloništu. Tamnomodri pogled i tu ju je slijedio, skriven, pritajen ... ponekad nježan i molećiv, češće požudan, vlasnički i prijeteći...
Roseina blogoaza prestala je biti oazom.
Nije više bilo mjesta kamo bi se Rose mogla sakriti. Ni Ruuuuuu nije bila dovoljno brza da mu pobjegne ....
Tamnomodri je pogled ubrzo postao tako intenzivan da ga je Rose osjećala i u snu i na javi, poput modroga plamena koji je potpuno prožima.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta