rose: blogoaza

(prethodni nastavak)

Ponovo je svuda zavirila, no slika pergole s bijelim ružama iz njezina vrta, čudesno je nestala ....

...

Rose nije nikada pronašla taj mali akvarel. Vidjela ga je ponovo tek kasnije, u okolnostima koje su bile neobičnije od najfantastičnije priče.

Nastavila je živjeti usamljenički. Posao, kuća, posao ...
Male priče uz kabinetsku kavu, posjeti sestri, igre s nećakinjama koje su rasle ...

Ponekad se pitala ne postaje li čudak. Osjećala se izdvojenom, označenom, promatranom ... Imala je taj osjećaj već od djetinjstva no sada je sve češće, sve intenzivnije osjećala Neznačev tamnomodri pogled koji ju je pratio. Ponekad bi joj se činilo da je promatra nježno, sa željom, s namjerom da je čuva i štiti ... No, ponekad bi joj taj pogled postajao teretom. Znao je biti težak, nametljiv, posjednički ... Rose bi mu pokušavala izmicati, no to joj je sve slabije uspijevalo.

Kada bi Rosei na hodniku faksa prišao neki kolega s laskavim komplimentom, kad bi na prijamima u svečanim prilikama ili u stankama nekog skupa netko bio privučen Roseinim sjetnim osmjehom i plavim pogledom, Rosei bi se učinilo kako tamnomodri pogled koji je ne napušta postaje crveno užaren od bijesa i ljubomore ...

Ponekad bi se udvarač, prilazeći s čašom u ruci, spotaknuo i polio kravatu i odijelo pićem ...kao da ga je gurnula neka zlobna ruka. Jednom je jedan, posebno zagrijan za Rose, zaista i pao, izvrnuvši gležanj, kad joj je u šetnji spustio ruku na rame ...

Rose je, nakon Marekove nesreće, postala oprezna.
Navukla bi ozbiljan, odbijajući izraz lica, priključila se najdosadnijoj ženskoj osobi u društvu ... i pasivno slušala njezine tirade ...

Iako nikada nije imala veliku potrebu za socijalnim kontaktima, iako se oduvijek družila s malim krugom ljudi, Rosei je ipak trebalo druženja. I tako je, jednoga dana, otvorila blog.

Blog je ubrzo postao mjesto na kojem je susretala zanimljive ljude, na kojem nije morala robovati konvencijama, mjesto na kojem je mogla živjeti svoje snove i zavirivati u snove drugih ljudi, uz njihov poziv i želju da snove podijele ...

Definitivno postajem čudak ... konstatirala je Rose, osjećajući kako sve više postaje ovisna o svojem blogu. Uz to, kad bi sjela za tipkovnicu i uronila u blogosferu, osjećala se oslobođena nadzora onog ljubomornog i opsesivnog tamnomodrog pogleda koji ju je istodobno i odbijao i čudesno privlačio. Blog je postao njezina blogoaza.

Rose je posjedničkom pogledu izmicala upravo na svojem blogu, bježeći u svoju blogoazu, gdje se osjećala sigurnom i skrivenom od olujnomodrog pogleda.

Moj svijet sna i jave.

Tu je Rose mogla odbaciti svoju uobičajenu ukočenost, stidljivost, distanciranost. Tu ono što bi napisala nije moralo robovati strogoj formi znanstvenih radova koje je pisala u okviru svoje profesije, tu nije vodila svakodnevne konvencionalne razgovore. Rose bi na blogu pisala o onome što ju je zaokupljalo ... o slikama i knjigama koje je voljela, o vrtu u kojem je uživala, o svojim mislima i emocijama ... Roseini bi postovi vrludali neobičnim smjerovima njezinih asocijacija. Započela bi s Venerinom klopkom, biljkom mesožderkom ... a završila s Tizianovom Venerom ... Beatleejuceom i Malom prodavaonicom užasa ...

Rose je na blogu mogla biti Ru. A tako ju je, uporedivši Rose s vjetrom i pretvorivši Rosein inicijal- nick R. u Ruuuuu, prozvala aniela, mlada blogerica koja je i sama imala vjetrovitu narav ... Upravo zbog aniele, burne, mlade, talentirane, snažne i krhke istodobno, upravo zbog njezina poticaja, Rose je mogla raširiti krila i poletjeti ...
Ruuuuuuuu ... na blogvjetru nad blogoazom ...

No, iako se na blogu osjećala zaštićenom, iako pred prijateljima blogerima, koje je stekla tijekom godine dana blogiranja, nije osjećala uobičajenu suzdržanost, Rose na blogu nikada nije pominjala taj zagonetni tamnomodri pogled iz svojih snova, taj pogled koji je osjećala sve češće i sve bliže i na javi. Nije pominjala ni događaj s Marekom.
Nije sumnjala u to da bi je prijatelji s bloga počeli smatrati čudakom, ako bi to pomenula. Na blogu su ljudi, barem oni s kojima je Rose razvila prijateljstvo, bili spremni prihvatiti različitost i nesvakidašnje ideje, navike, interese ... tu je bilo mjesta i za zrnce neobičnosti i ludosti koje bi izazivalo podozrivost u realnome svijetu. No, ipak, šutjela je o tome nevjerojatnom dijelu svojega života, a kad bi osjetila poriv pomenuti ga, nešto ju je u tome sprječavalo.

I tako je Rose, u lažnom uvjerenju kako blogerski dio njezina života izmiče pogledu tamnomodrog svevidećeg oka koje ju je pratilo, blogirala godinu dana.
A onda je jedne besane noći otvorila svoj blog i zatekla neobičan komentar.

Budi – budna!

Komentar nepotpisan. Stajalo je samo vrijeme: ponoć, na dan kada je post bio napisan.
Novi ju je komentar uznemirio. I to jako. Nije ni sama znala – zašto.
Zašto joj je poruka: Budi – budna! proizvela žmarce? Duž leđa ... i na nadlakticama. Koža joj je na nadlanicama postala – poput guščje, a mašak sitnih bijelih, jedva vidljivih dlačica, nakostriješio se.

Poslije je uvijek mislila: Kako sam mogla biti tako glupa? Kako nisam odmah shvatila?

Nije bila sigurna ni u svojem blogovskom skloništu. Tamnomodri pogled i tu ju je slijedio, skriven, pritajen ... ponekad nježan i molećiv, češće požudan, vlasnički i prijeteći...

Roseina blogoaza prestala je biti oazom.
Nije više bilo mjesta kamo bi se Rose mogla sakriti. Ni Ruuuuuu nije bila dovoljno brza da mu pobjegne ....
Tamnomodri je pogled ubrzo postao tako intenzivan da ga je Rose osjećala i u snu i na javi, poput modroga plamena koji je potpuno prožima.

Copyright © 2007. by rusalka- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.

(nastavak slijedi)

... za tipkovnicom, blogerica ... hihiii...
Rusalka, a ne Rose ...

Post je objavljen 07.06.2007. u 23:59 sati.