Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Čim joj se stopalo spustilo na stubu, drugu od sedam, Rose je na koži osjetila blag i svjež dodir vode.
Pred očima joj se rasvjetlio prelijepi prizor.
Duge zelene vlati trave, smaragdno zelene, obrastale su obalu. Zelene kose vrba nadvijale su se nad plavo jezersko zrcalo. Visoko nad jezerom, na čistom, plavom nebu plovili su bijeli vunasti oblaci, vjetrićem nošeni. Negdje u nebeskim visinama veselo je pjevala ševa.
Rose je upravo ulazila u jezero, korak po korak. Voda je bila svježa, no ne prehladna, pa su Rose proželi ugodni žmarci.
Na korak dva od nje, s jezerskog su se dna dizale duge debele stabljike lopoča. Veliki mesnati listovi prekrivali su površinu vode, a između njih uzdizali su svoje bijele glave veliki cvjetovi bijelih lopoča. Bijeli cvjetovi mesnatih latica otvarali su svoje čaške suncu, a među žutim prašnicima zujale su pčele i lebdjeli leptiri.
Rose je ušla dublje u vodu i po dnu, koje začudo nije bilo muljevito već čvrsto i ugodno pod stopalima, prišla je bokoru lopoča.
Nježno je, vrhovima prstiju, dodirivala lopočeve cvjetove i šaptala im: O, kako ste lijepi, kako cvjetate, kako se suncu veselite!
Kao da odgovora na njezine riječi, s lopočeva lista, na dohvat Roseine ruke, zakreketao je žabac. Zagledana u ljepotu lopočevih cvjetova, Rose nije ni primijetila zelenog žabca na zelenom listu. A sad joj se pogled na njemu zaustavio.
Bio je velik, tamno zelen, s crnim prugicama duž leđa. Sjedio je uspravno i velikim buljavim očima u nju gledao. Rose se nagnula nad lopočev list da ga bolje vidi. Žabac se nije uplašio. I dalje ju je velikim očima znatiželjno gledao.
I ti si pravi ljepotan ...rekla mu je ... i uzela ga na dlan. A on joj je na dlanu mirno sjedio i dalje je gledajući. Rose ga je nježno, kažiprstom, pogladila po leđima .... i veselo se nasmijala kad je on počeo kreketati kao da joj se zahvaljuje na tom maženju.
Spustila je žabca natrag na list i dublje u vodu jezera zagazila. Svjež dodir vode osjetila je kao lijepo milovanje. Otisnula se od dna i zaplivala prema sredini jezera. Na suprotnoj obali, prema koji je plivala, rasle su visoke bijele breze. Vitka su im stabla mirno stajala, a dugim nježnim grančicama punim zelenih listića poigravao se topao vjetrić, njišući ih i milujući.
Rose se njihala na valovima koji su se podigli na jezeru. Snažan je vjetar zapuhao, rastjerujući bijele oblake s nebeskog plavetnila. Jezero se uzbibalo, zaljuljalo Rose kao na ljuljačci. A tada se vjetar smirio, pretvorio u blagi lahor koji je mreškao površinu vode.
Rose je polako plivala prema sredini jezera.
O kako je uživala u toj lakoći kretanja kroz svježu i prozirnu jezersku vodu! Tijelo joj je izgubilo težinu, činilo joj se da ne pliva jezerom već da lebdi negdje visoko u nebeskom plavetnilu. Ispunila ju je radost postojanja. Nije bilo briga, nedoumica, sumnji, strepnji ... samo taj lijepi trenutak koji je trajao, u kojem je postojala samo sreće i smirenje.
Rose se, poput razigranog dupina, počela vrtjeti oko svoje osi, tu u svježoj vodi plavoga jezera.
Nogama se odupirala o vodeni stup koji se pod njezinim tijelom pružao u dubinu, rukama se otiskivala o slojeve vode, okrećući se čas na trbuh, čas na leđa ... Okretala se na toj vodenoj vrteški sve brže i brže ... Nad njom se nebo plavilo, ševa nije prestajala sa svojom pjesmom...
Rose je zaboravila na sve.
Nije znala ni tko je. Više nije bila Rose, nije bila čak ni ljudsko biće. Bila je zlatna ribica, peraja dugih poput velova. Bila je stvorenje koje nema briga, stvorenje koje ne razmišlja, stvorenje koje samo osjeća životnu radost. Taj trenutak nirvane trajao je i trajao ...
Kad' su se u Roseinu svijest opet počele vraćati misli, prva je bila: Kakav doživljaj, kakvo iskustvo!
Znala je da je neponovljivo, te stoga još dragocjenije.
Sporim zamasima nastavila je plivati prema obali. A kad je na obalu izašla, legla je u travu prepunu poljskih cvjetova. Makovi su se crveno žarili, livada je bila sva u rasvjetanim makovima. Njihove crvene glavice na dugim dlakavim stapkama nadvijali su se Rosei nad lice, kao da su je ljubopitljivo promatrali. Duge travke golicale su je po golim bedrima i grudima.
A Rose im se, ispunjena srećom, smiješila.
Dugo je ležala u travi, gedajući u nebo.
Kakvo plavetnilo!
Vjetar je rastjerao oblake, visoki plavi nebeski svod bio je potpuno čist. Uzdizao se nad Rose, visoko, visoko ... Rosei se činilo, sad će poletjeti ... Zaplivat će tim plavetnilom, kao maloprije u jezeru.
I vrtjet će se opet, gore u plavim visinama, poput dugokrile bijele ptice.
No lijepi, vječni trenutak upravo je završio.
Opet je stajala na stubi, drugoj od sedam, na stubištu koje se spuštalo prema zemlji sjena.
Nije bilo ni jezera, ni vrbi ni breza, ni lopoča ni veselog žabca.
Nebo nije bilo plavo, ševa nije pjevala.
Duboki je muk vladao nad hadskim poljem, pramenje guste magle zaklonilo je pogled na hadsku dolinu.
No, u Rosei je nastavio treperiti taj trenutak sreće.
Stisnula je Morpheusove prste i bila je spremna.
Zakoračiti na sljedeću stubu. Treću od sedam, na tom stubištu koje se prema Hadu spuštalo i vodilo prema crnim, nabujalim vodama Stixa.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta