Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Silazak dugim spiralnim stubištem, koje se spuštalo s travnate platforme, bio je dug i težak.
Stube, isklesane u kamenu, uske i visoke, bez ikakve ograde ili oslonca.
Dubok ponor pod njima zjapi, samo jedan pogrešan korak i ...
I stube i stijena, oko koje su se stube uvijale i spuštale, bili su mjestimice obrasli smaragdno zelenom mahovinom i sivim lišajem. Iz pukotina stijene rasli su bokori paprati i plavih zvončića, a mali su se vodeni vrutci slivali i tekli po stijeni i stubama.
S vrha litice, usporedno sa spiralnim stubištem, tekao je i pjenio se veliki slap. No, začudo, slap se s klisure u dubinu rušio bez zaglušujućeg huka, bezšumno. Rose je očekivala vidjeti dugu, u oblaku raspršenih kapljica. No, nije je bilo. Ni, duge ni sunca.
Slap je padao u tišini, kroz meku plavičastu svjetlost, dolje u dubinu.
Kliske i strme stube počele su skraćivati Rosein dah već nakon prvog zavijutka.
Nije znala gubi li dah od napora ili od straha. Jer, Rose se visine bojala. Bilo ju je strah popeti se na ljestve, pogledati s balkona, voziti se staklenim liftom duž fasade nebodera ...
Kada bi pogled odvojila od stuba, pred njenim se očima ukazivala duboka provalija na dnu koje su vijugale i spajale se hadske rijeke.
Ne gledaj dolje, Rose ... šaptao joj je Morpheus. Drži me za ruku ... čvrsto.
Samo svaku sljedeću stubu pogledaj ... jednu po jednu savladaj, ne misli na sljedeću ...
On bi na svaku sljedeću stubu zakoračio prvi, pa bi joj pomogao da se na nju spusti ... jer svaka je stuba dosezala Rosei gotovo do koljena.
Rose je poslušala Morpheusov savjet. Samo je sljedeću stubu gledala, čvrsto držeći njegovu ruku, osjećajući njegov zaštitnički stisak. No, dubina kao da ju je mamila i dozivala.
Rose ... Rose ...pogledaj! u svijesti joj je šaptao neki uporan, tihi glas.
Rose bi se, krajnjim naporom, odupirala tim pozivima, a zatim bi gubila kontrolu ... pogled bi joj se oteo ... pa bi se uhvatila kako zuri u bezdan koji ju je magično privlačio.
Morpheus bi je tada bodrio, govorio joj nježne riječi ....
Još samo ova stuba, Rose ... još samo jedan korak, Jedina ... još ovaj zavijutak ...
I Rose bi, vođena Morfeusovim glasom i dodirom, zakoračila još jedan korak, spustila se niz još jednu stubu, savladala još jedan zavijutak beskrajnog stubišta ...
No, onaj Glas u njezinoj svijesti nije utihnuo, nije zašutio.
Tamni je napukli glas i dalje uporno šaputao: Čemu sve to, Rose?
Zar misliš da ćete ikada sići do Styxa? Zar misliš da ćete ikada doploviti na drugu obalu Lethe?
Čemu uzaludna muka, Rose?
Prepusti se ....
Kratak let niz liticu ... a potom meka tišina i tama, bezbolno ništavilo ... dugi san, Rose ...
Lijepi snovi, Rose.
A Morpheus će opet biti slobodan. Zadržat će svoju besmrtnost, postat će najmoćnije božanstvo ...
Poslušaj Thanatosa, Rose ... meko ću te spustiti na površinu tamnih voda ... nećeš nikakvu bol osjetiti, mila Rose ... Crni će te valovi nježno dočekati, blago ljuljuškati ... odnijeti do mora ...
A Morpheus će moje žezlo preuzeti ... vladat će dovijeka ...
Ne brini za njega, Rose ... u vino ću mu devet kapi iz Styxa smiješati ... zaboravit će te prije no što zadnji gutljaj ispije ...
Prepusti se, Rose ...
Pusti Morpheusovu ruku ... u Thanatosove se ruke predaj....
Nježno ću te zagrliti, mala Rose ... ubrat ću te bezbolno ... poput ružina pupoljka ....
Dođi, Ružice, predaj mi se ... daj da te Thanatos slatko pomiriše ...usnama dotakne ...
suzice ti, poput kapi rose s latica ispije ...
Rose ... Rose ... Rose ...
Glas je nastavljao šaputati ... uporno, uvjeravajuće ...
I Rose je osjetila kako joj otpor popušta, kako Glasu počinje vjerovati.
Prepustiti se, nestati, zaspati,...
Otploviti rijekom do mora, poput ubrana, u vodu bačena cvijeta ... Plutati na valovima, nošena vjetrom ... ljuljati se, ljuljuškati ...
Pa polako potonuti u tamnu dubinu ...
Dublje, sve dublje u modru tamu ... do dna ... do ništavila ...
Odmorimo se sad, Rose ... probudio ju je Morpheusov glas.
Sjeli su na visoku stubu. Rose oslonjena o hladnu liticu, a Morpheus do nje. Između nje i ponora.
Osloni se na mene, Rose, glavu mi na rame spusti.
Čvrsto ću te držati, ispustiti te neću, mila. Predahni, odspavaj!
Morpheusov dragi glas prigušio je onaj tamni Glas i potjerao ga iz Roseine svijesti. Oslonila se o Morpheusa, spustila mu glavu na rame.
Osjetila je njegov poljubac u kosi ... i utonula u san.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta