Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je upravo okretala zadnji omlet, kad je osjetila kako joj se Lucifer trlja o noge.
I prije no što je spustila pogled, osjetila je Morpheusove ruke oko svojega struka.
Njezini su je se "dečki" zaželjeli.
Okrenula je omlet, ugasila plin ispod tave. Sklopila je oči i oslonila se na trenutak o Morpheusa, dok ju je on ljubio u vrat ... lijepi su je žmarci prošli, od glave do pete. Potom je posljednji omlet potrgala u komade i stavila ih u Luciferovu zdjelicu. Dok se Lucifer sladio, Rose je postavila stol.
Iako nije mogla zaustaviti otkucaje sata, Rosei se činilo kako se dani koje je provodila s Morpheusom, pretvaraju u pravu malu vječnost. Bilo je to samo njihovo vrijeme, provedeno u bliskosti, u međusobnom upoznavanju. Postojalo je samo njih dvoje, okrenuto jedno drugomu. Rose je isključila telefon, spustila zastore ...
Okolni svijet, prošlost, budućnost ... sve je nekamo nestalo.
Morpheus i Rose našli su se u nekom neobičnom zatišju, kao u oku oluje u kojem vlada tišina, čas prije no što se digne vjetar zastrašujuće snage. Rose se nije pitala kamo će ih olujni vjetar odnijeti, nju i Morpheusa.
Uživala je u svakom trenutku.
Moćni, no ranjeni bog snova nikad nije mogao usnuti, no uživao je ležati s glavom u Roseinu krilu.
Sklopio bi oči, oštre crte bi mu se ublažile, pa bi na trenutak izgledalo kao da spava.
A Rose bi se nagnula nad njega, upijajući svaku njegovu crtu. Pravilan nos, upali obrazi, istaknuta brada, lijepe usne. Dok bi se naginjala još niže, da mu usne poljubi, Morpheus bi otvorio oči i ona bi srela njegov tamnomodri pogled kako je s ljubavlju gleda. Taj bi je modri pogled svake noći ispratio u san ... i dočekao kad' bi se budila. No, Rose gotovo da i nije zaspala, sve te dane i noći, ne želeći izgubiti ni jedan zajednički trenutak.
Moćni bog snova, stariji od vremena, uživao je poput znatiželjnog dječaka u pričama koje mu je Rose pripovijedala o svojem djetinjstvu, mislima, snovima. Pa bi, poput djeteta, kad' bi Rose priču završila, uvijek i ponovo rekao: Još!
Moćni bog snova, nekada tako ohol i bahat, sada bi ispod oka pogledavao Rose da vidi kako će reagirati na ono što bi on rekao ili uradio. Ona bi se ponekad, namjerno, namrštila na neku njegovu opasku, a zatim prsnula u glasan smijeh, kada bi vidjela kako se Morpheusu lice odužuje u neprilici, a zatim ponovo razvedrava na zvuk njezina smijeha.
Morpheus i Rose su se, kao svi zaljubljeni, vraćali u mislima i razgovorima na prve susrete.
Morpheus joj je priznao kako ga je osvojila kad mu se, hrabro i prkosno oduprla.
On joj je, na njezinom blogu, poručio: Budi - budna!
Potom: Čekaj! A zatim: Dođi!
Rose je odgovorila: Pozivaš .... ili naređuješ?
A na njegovo: Naređujem, pokori mi se! Rose je prkosno otpisala: Neću! Ne možeš me prisiliti!
Moćan, naviknut da mu se želje ispunjavaju, da mu se smrtnici pokoravaju, Morpheus je tada bio bijesan na tu smrtnicu, naizgled krhku i slabu, koja mu se usudila usprotiviti.
Varaš se, Rose. Mogu. Itekako mogu... napisao je, prijeteći joj. Pa onda - pokušaj! ... izazvala ga je.
Osjetio je njezin strah, no i njezinu snagu. To je samo pojačalo njegovo uzbuđenje i želju. Poželio ju je više od ičega. I riješio uzeti je silom. No, kad joj se na starom trgu, između jave i sna, pokazao pod nježnom i zaljubljenom krinkom, kada je osjetio njezin poljubac s ljubavlju uzvraćen, shvatio je kako želi da mu dođe budna i željna. Da mu se sama da, a ne da bude silom pokorena.
I ona mu je došla, prešla je njegov prag, po prvi puta. Došla mu je sva ustreptala, željna ... i uplašena. Ljubili su se i dodirivali cijele noći, kao dvoje teenagera, kao dvoje nedorasle djece koja traže i otkrivaju jedno drugo. A tada, tren prije no što je svanulo, Rose se otvorila i rascvjetala poput ruže ...
Taj će trenutak uvijek trajati u njima, ma što se dogodilo.
I tako su se, Morpheus i Rose, prisjećali zajedničkih trenutaka, lijepih, uzbudljivih. I onih strašnih ... i trenutaka punih nedoumica i sumnji. I svih susreta i svih rastanaka.
Znali su da su blagoslovljeni, jer svaki je put bilo kao da je prvi put ... i zadnji put, istodobno.
Sigurno sam, u nekom prošlom životu, ipak učinio nekomu neko dobro ... rekao je Morpheus ... kad sam tvojom ljubavlju nagrađen, ljubljena moja Rose.
Oboje su znali, više ne bi mogli postojati jedno bez drugoga.
A klatno sata se neumoljivo njihalo, vrijeme je prolazilo.
Bližio se trenutak u kojem će morati napustiti lijepo ljubavno gnijezdo. Bližio se trenutak u kojem će se još jednom morati vratiti u Morpheusovu prošlost. Znali su da ih Thanatos i dalje oboje vrijeba.
Tko zna kakva ih iskušenja u budućnosti čekaju, što im je sudbina namijenila?
To nisu mogli znati. No, znali su da su na sve spremni, zajedno.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
