Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Iako su dani još bili hladni, Rose je u zraku već osjećala mirise dolazećeg proljeća.
Šetala je vrtnim stazicama, obasjanim podnevnim suncem. Dodirivala pupove magnolije, još uvijek zaštićene kožastom navlakom. Činilo joj se da osjetljivim vrhovima prstiju napipava strujanje sokova koji su se pokrenuli.
I grm japanske dunje u dnu vrta bio je prepun cvjetnih pupova. Na nekima je već pukla smeđa kožica i počelo izvirivati rumenilo latica.
Rose se sagnula i uzela u šaku pregršt vrtne zemlje, mrveći je među prstima.
Prinijela je prste nosu. Vlažna, rahla i crna, zemlja njezina vrta lijepo joj je mirisala.
U uskoj gredici koja je obrubljivala travnjak, izdanci zumbula i narcisa podizali su sloj zemlje ispod koje su počivale lukovice. Mesnati zeleni listovi, još uvijek sklopljeni i zagrljeni, bujali su prema svjetlosti. U travnjaku su, mjestimice, već cvjetale divlje tratinčice. Tanke nježne stabljičice s malim cvjetovima na vrhu. Srca tratinčica, okrugla i žuta, bila su okružena bijelim laticama.
Rose je šetala svojim vrtom, osluškujući zvukove proljeća koje je dolazilo.
Slutila je mirise koji će uskoro ispuniti vrt, u duhu čula zuj pčela i zamišljala treperavi let prvih leptira. Zagrlila je stablo stare kajsije, ispucalo i smolasto. Krošnju će uskoro prekriti ružičasta pjena proljetnoga cvata. I na tanušnim grančicama starih breza, što su se nadvijale nad Roseinom kućom, već su izbijali zeleni lisni pupovi.
Rose se sjećala djetinjstva. Igara u vrtu u proljetnim danima.
Rose je, kao djevojčica, u vrtu provodila puno vremena. Voljela je zajedno sa svojom bakom, vještom vrtlaricom, promatrati kako biljke niču, rastu i cvjetaju. Zelenu je ruku Rose naslijedila upravo od bake. Jer sve što bi baka posijala, niknulo bi i raslo. Bakine bi ruke uvijek mirisale na zelene biljne sokove. Rose je u mislimo gotovo mogla osjetiti taj miris vrtlaričinih ruku, osjetiti dodir bakinih dlanova i prstiju. Hrapave od vrtnog alata i od dodira zemlje, već smežurane i isušene od starosti, te su ruke bile tako nježne. S istom su nježnošću dodirivale mlade biljke, štenad i tek okoćene mačiće, pse lutalice, ružine latice i obraze svojih unučica.
Rose je zažmirila. Ponovo je vidjela bakino lice i čula njezin glas.
A sad će Morana sa zimom otići ... a Jarilo i Vesna samo što nam nisu stigli ...
Zeleni će se Jaro s vilama sestricama pozdraviti...
Vile će ga cvjetnim vijencem okititi, bijelim plaštom ogrnuti ... Ide Jaro bos po svijetu, nevjestu Maru traži ... On od Mare ište zlatnu jabuku ...
Bakine su priče uvodile Rose u vilinski svijet. Tu je Baba Jaga živjela u kući na kokošjim nogama, rusalke - bogunke izranjale su iz jezera, šumnjače jahale na šumskim jelenima, oblakinje sjedile na bijelim oblacima.
Kao djevojčica, Rose je često u vrtu vrijebala vile i patuljke. Poželjela je s vilama se posestrimiti. No, nije uspjela noću u šumu otići, brezovom metlom kružnicu iscrtati, vile dozvati. Ipak joj se činilo da ju je zamamila vilinska pjesma iz bakinih priča, da je i sama postala napola vila. Još i sad je u huku vjetra i ćurkliku povjetarca ponekad čula vilinsku pjesmu, razumjela riječi te pjesme, običnim ljudima nerazumljive.
Roseina je baka bila i travarica, znala je tajne poljskih ljekovitih trava i šumskih bobica, pa je svoje unuke, Rose i Hanu, vodila u skupljačke pohode u polje i na rub šume. Brale bi kamilicu, koprivu i mladi maslačak, skupljale list bokvice i bazgov cvijet, borovice i šumske jagode. Baka bi im pričala o brusnicama i kalinama iz zavičaja svojega djetinjstva. Smrvila bi među svojim zelenim prstima list hajdučice i dala im ga pomirisati. U šumi bi im pokazala gljive vilovnjače što rastu na mjestima gdje su vile svoj ples plesale.
Svijet je nekada, dok su ljudi bili dobri, bio pun vila ... pričala je baka, dok su Rose i Hana sjedile kraj nje, na šarenom pokrivaču, prostrtom pod stablom na rubu šume. Vile su ljudima pomagale polja žeti, travu kositi, korov pljeviti. No, ljudi iznevjeriše vile te one odoše u vilinsku zemlju. A one rijetke što su još ostale, od ljudskog se pogleda skrivaju i samo rijetkima ukazuju ....
Kraj potoka su zajedno s bakom, na vrbove grančice povezale šarene krpice, rusalkama u čast.
Jer rusalke tu u potoku žive, na dnu, u kristalnom dvorcu. Nekada je, u svakom potoku, rijeci ili jezeru živjelo zajedno po tri, sedam, devet ili jedanaest rusalki. Noću bi na obalu izlazile, po livadi plesale, pjesmom smrtnike dozivale. I one odoše u vilinsku zemlju. No, možda je koja ipak još ostala.
Rose je vjerovala kako je njezina baka Vilenica, Vraćilja, ili Šapćalica, vilinska posestrima.
I kako je upravo od vila sve to o ljekovitim travama naučila. A kad bi se Rose ili Hana razboljele, baka ih je liječila čajevima. U bakinom kuhinjskom ormaru, u vrećicama od bijeloga platna i staklenkama mirisale su trave. A baka je za svaku boljku spremala samo njoj znanu ljekovitu mješavinu.
Rose je šetala svojim vrtom i osluškivala dolazak proljeća.
I njezinim je žilama krv brzo i toplo kolala, poput probuđenih sokova pod korom bijele breze. Osjećala se kao rusalka, spremna izroniti s dna jezera i prošetati brezikom na obali. Ugledati Željenog, kako joj ide ususret.
Rose se zapitala: Nije li Morpheus, bog snova, u njoj probudio zaspalu vilu ?
Odgovor je znala. Bila je tako živa, tako probuđena, zahvaljujući Morpheusu.
I osjećala se poput vile.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
