Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Grane magnolije i japanske dunje u Roseinu vrtu bile su pod snijegom, a inje je vrtnu ogradu pretvorilo u srebro. Jutro je još uvijek bilo plavo, a snježni je pokrivač utišavao sve zvukove. I jato vrabaca još uvijek je lijeno spavalo u živici, sito od sinoćnje gozbe. Rose je zavirila u kuhinju. I njezin crni mačak Lucifer spavao je, tiho hrčući, u svojoj košari. Pazeći da ne zvecka posuđem, Rose je skuhala je jutarnju kavu, i popila je gorku, kao svakoga jutra.
Navukla je jaknu, vrat omotala šalom. Neki ju je duboki nemir gonio u kretanje.
Prošla je kroz svoju malu ulicu, još uvijek zaspalu. Zastori na starim prizemnim kućama bili su spušteni, a na grančicama breza, duž drvoreda, iskrilo je inje. Hodala je tiho, po tankom sloju novonapadalog, još neočišćenog snijega. Kroz uski prolaz između zgrada, po zaleđenom stubištu, spustila se do riječne obale i nastavila koračati pustim šetalištem. Nad vodom je bezšumno, bez krika, proletjelo jato rječnih galebova.
Rose je prišla staroj, granatoj platani što je rasla uz obalu.
Pogladila je njezinu svijetlu koru i zagrlila deblo. A zatim se oslonila o to staro stablo što je pamtilo decenije prije njezina rođenja. Osjetila je utjehu i sigurnost u tomu osloncu. Dugo je tako stajala, gledajući preko rijeke. Mutno, a ipak rumeno sunce lijeno se počelo dizati s horizonta.
Prve su zrake zimskoga sunca probudile koloniju vrana čija su gnijezda prekrivala vrhove starih platana, uz rijeku. Zagraktale su, protresle krila i poletjele, stresajući inje s grana.
A onda se jedna izdvojila iz jata i sletjela na smrznuti travnjak, tik do Rose.
Kakvu mi poruku sada donosiš? upitala je Rose.
No, vrana je šutjela. Njezin je oštri, žuti pogled ispitivački prelijetao preko Roseina lica.
A Rose je tada rekla, vrani ili možda ... samoj sebi:
Reci mu – volim ga.
Reci mu, čekam ga.
Reci mu – ne smijemo biti nestrpljivi.
Reci mu ... strah me je.
Budemo li željeli previše, zlatna će nas ribica sudbine vratiti tamo gdje smo i bili. Sami, prije no što smo se sreli.
Reci mu, neka čeka.
Reci mu, uskoro ćemo biti zajedno.
Jedino je to važno, reci mu!
A vrana je samo otresla perjem, protegnula crna krila. I odletjela preko rijeke.
Prema izlazećem suncu, rumenom i ustreptalom.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
