Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Rose je nastavila živjeti svoju, na prvi pogled običnu, svakodnevicu.
Jutarnja kava i cigareta, uz povremene, uspješne ili neuspješne, pokušaje doručkovanja. Preskakanje ručka, salata, voće ili tjestenina za večeru. Dnevni poslovi, predavanja, sjednice, konsultacije.
Površna komunikacija, s poznanicima i kolegama, u stilu "engleske" konverzacije: Ove godine je zima izuzetno hladna i puna snijega ...
Telefonski razgovori i sms poruke, onima koji su Rosei dragi: Hana, što kažeš za jednu zajedničku večeru ... imam lijep komad mesa u zamrzivaču ... možda uz slatki krompir ... u pećnici, pod folijom?
Luka, trebam pomoć, moj printer nešto zapinje...
Helena, Anja, mile moje, što ima nova?
Bila je subota.
U rano prijepodne Rose je nahranila je ptice koje su, zbog još uvijek visokog snijega, jatimice dolazile u njezin vrt. Potom se vratila u zagrijanu kuću. Namjeravala je prijepodne iskoristiti za slikanje, kojem se vratila, nakon dulje stanke. Prethodnih je dana većinu radova započinjala i bacala. Ruka joj je postala kruta. Ljutila se na samu sebe jer su joj akvareli bili tamni i neprozirni, a linije crteža isprekidane.
Danas je namjeravala slikati ptice koje su se okupljale oko hranilica u njezinu vrtu.
I, poslužila ju je sreća. Potezi kista lijepo su uobličili jato vrabaca na tankim grančicama japanske dunje, pod snijegom. I jednu vranu, koja se posljednjih dana pridružila vrapcima, a noći provodila u granama visoke breze što je rasla pred Roseinom kućom.
Rose je, zadovoljna, odložila sliku, oprala kistove i spremila boje.
Zatim je otišla na svoj blog. Danima nije objavila novi post, a posjetitelji su postajali nestrpljivi. Po svojem je običaju potražila slike koje bi je pokrenule, kojima bi svoj novi post ilustrirala. No, slike u Roseinim postovima rijetko su bile samo ilustracije. Slike su najčešće bile izvorište i pokretač. Rose bi potražila i pronašla slike u savršenom sazvučju s vlastitim mislima, osjećanjima i raspoloženjima.
I sada je našla gotovo odmah.
Slikarica.
Slike hiper-realistične, a ipak potpuno «pomaknute».
Vrisak crvene u motivima jabuka, crvenih haljina i draperija, naspram bijele, blijede ženske puti.
Na većini slika i ptice, površnom pogledu potpuno izvan konteksta. Vrane, crne, zloslutne.
No, Rose je voljela ptice. A vrane i gavranove nije, poput većine, smatrala zloslutnicama. Rosei su te crne ptice, što slijeću u gradove ujesen i zimi, u potrazi za hranom, bile zanimljive i drage. Vrane žive 40-ak godina, i uče tijekom cijelog života. Rose se prisjetila članka iz ornitološkog časopisa – vrana, corvus frugilegus, može se pohvaliti inteligencijom najvišljom u ptičjem svijetu, mozak joj je pet puta veći od golubjega. Možda upravo stoga većina ljudi ne voli vrane, pa uz te crne ptice vezuje svakojaka praznovjerja. O vrani koja graktanjem najavljuje smrt i nosi duše umrlih u zemlju mrtvih. No brojne stare, nomadske kulture diviniziraju vranu, vjeruju kako ona posjeduje moć spajanja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, vide u vrani princip stvaranja, donositeljicu svjetla i simbol sunca, glasonošu bogova i pratiteljicu vila.
Rose se začudila koincidenciji.
Vrane na slikama koje je slučajno pronašla, tražeći ilustraciju za post. Vrana na njezinoj slici, upravo naslikanoj. Vrana koja se odvojila od jata i nastanila na Roseinoj brezi.
Načas je prekinula pisanje posta.
Otišla je u kuhinju, iz hladnjaka izvadila režanj slanine. U kutiji za alat pronašla je metalnu kuku. Slaninu je natakla na kuku. Izašla je u vrt i poslasticu objesila na deblju granu japanske dunje.
Nije načinila niti korak, a vrana je već, sa svoje osmatračnice na vrhu breze, proletjevši Rosei tik nad glavom, sletjela na granu i počela kljucati slaninu. Rose je stajala, tako blizu, promatrajući vranine pametne žute oči, jake kandže i veliki kljun. Vrana je prestala kljucati masne zalogaje. I tako su njih dvije stajale, niti korak udaljene, i pažljivo gledale jedna drugu.
Rose se činilo kako je crna ptica gleda bez straha, sa razumijevanjem i simpatijom.
Pružila je ruku i ... vrana joj je sletjela na nadlanicu.
Nježno je, ovlaš, kljucnula Rose u obraz i rekla:
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
