Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Morpheus je hitro zbacio mačju kožu. Stajao je opet pred Rose modrook. Visok u dugačkom crnom plaštu. Raširio je ruke, držeći prstima krajeve crnoga plašta.
Zagrli me, Rose, rekao je.
Rose je poželjela utrčati u njegov zagrljaj. Prisloniti mu lice na prsa. Udisati miris Morpheuosv. Osjetiti njegovu toplu kožu na svojim usnama. Grijati ga svojim vrućim dahom.
Zagrliti ga oko struka. Izgubiti se, pod krilima crnoga plašta, u Morpheusovu zagrljaju.
No, sada za to nije bilo vremena. Jer vrijeme je brzo isticalo. Perzefona je disala plitko i isprekidano. Koža joj je bila blijeda, hladna. Hladnim znojem oblivena. Rose nije smjela ni časa časiti.
Perzefona izdiše ... samo što nije izdahnula.
A tebi su gluposti na pameti, ljutito je rekla Morpheusu. Ne bi mu ni za živu glavu priznala kakve su «gluposti» upravo prolijetale njezinom pameću.
Opet sam kriv, rekao je Morpheus. Ovaj puta – bez krivice.
Ne zovem te u zagrljaj. Iako bih te želio zagrliti, više od svega.
Zovem te pod svoj plašt.
Jedino te tako, plaštom zakriljenu, mogu unijeti u perzefonine snove.
I Rose je prišla Morpheusu. Ušla pod njegov crni plašt, u njegov zagrljaj. Prislonila mu je lice na prsa. Udahnula Morpheusov miris. Osjetila njegovu toplu kožu na svojim usnama. Grijala ga svojim vrućim dahom. Izgubila se, pod krilima crnoga plašta, u Morpheusovu zagrljaju, tijesno uz njega priljubljena.
Morpheus je potmulo uzdahnuo, osjetivši Rosein dah i dodir. Na tren je stajao nepomično. Ruke su mu bile podignute, a crni plašt raskriljen. Kada je Rose prislonila obraz uz njegova prsa, Morpheus ju je zagrlio, čvrsto je uz sebe privijajući. Crni se plašt zakrilio, potpuno sakrivši Rose. Potpuno. Potpuno uz Morpheusa priljubljenu.
Morpheusov visoki tamni lik na trenutak je zatreperio ... pa nestao.
Na podu sobe ostala je ležati odbačena crna mačja koža.
Blijedo lice perzefonino postajalo je sve bljeđe.
Beskrvne su se i spucale usne stale grčiti.
Ispod tankih, crnim razmazanim sjenilom premazanih, perzefoninih kapaka počele su se pokretati očne jabučice. Perzefona je sanjala. A Rose i Morpheus upravo su ulazili u njezin san.
Rose se našla u potpunoj tami. Osjetila je Morphusa kako stoji tik iza nje.
Pa se na njega naslonila, čitavim tijelom, kako bi lakše podnijela tu neprozirnu tamu.
U tami je prvo vladala tišina. Isprva se ništa nije čulo.
A onda su se začuli jecaji, tihi, prigušeni.
Netko je u tami tiho jecao, dječjim glasom.
Rose je koraknula naprijed, ne znajući kamo će u mrklom mraku stupiti. Ona nije mogla podnijeti te žalosne, tihe jecaje. Koji su zvučali kao dječji. Rose je morala naći to dijete koje žalosno jeca. Dići ga u svoje naručje i utješiti.
No, Morpheus je osjetio Rosein pokret i prije no što se pokrenula. Stavio joj je ruku na rame. I nježno je ali čvrsto zadržao.
Rose, rekao joj je ... ne smiješ se od mene razdvojiti.
Moramo se stalno dodirivati.
Inače bi se mogla izgubiti u snovima. Pa bi tu ostala vječno lutati. U bespućima svih ljudskih snova. Sanjanih i snivanih od početka svijeta.
A to je takvo prostranstvo u kojem te čak ni ja, bog snova, više ne bih mogao naći.
I Morpheus je ostao stajati. Tik iza Rose. Tijela su im se dodirivala. Morpheus je jednom rukom držao Rose za ruku. A druga mu je još uvijek bila položena na Roseino rame.
Rose je osjećala memljiv zrak. Vlagu, neugodnu i ljepljivu. Poput podrumske.
Jecaji se jedno vrijeme više nisu čuli. A Morpheus i Rose su tu stajali u tišini.
A onda je netko ... neko dijete opet počelo tiho jecati. Rose je osjećala kako joj ti jecaji paraju srce.
Tada se, negdje gore, Rosei iznad glave, pojavila pukotina svjetlosti.
Začuo se oštar i neugodan ženski glas: A sad dolazi gore!
Trak je svjetlosti osvijetlio podrumsko stubište.
Po stubištu se počela polako, oklijevajući, penjati djevojčica. Kratka, glatka crna kosica.
Djevojčica je bila u crvenoj cicanoj haljini. Crveni je pamuk bio posut sitnim bijelim točkicama, a na rubu je haljinice bio volančić od bijele čipke.
Djevojčica je prošla tik kraj Rose i Morpheusa, ne videći ih. Rukom je trljala obraz, brišući suze s lica.
Rose je pružila ruku prema djevojčici ... da je zagrli ... i zaštiti. Jer glas prema kojem se djevojčica penjala zvučao je tako zlokobno.
Ona te ne može vidjeti, prošaptao je Morpheus, Rosei na uho. Snivač ne može vidjeti tebe, a mene samo ponekad.
I, ti je ne možeš dodirnuti. Tebi to u snovima nije moguće. Ni jednom ljudskom čedu to nije moguće.
Brže! odjeknuo je oštri glas s vrha stubišta.
I djevojčica u crvenoj pamučnoj haljinici je potrčala. Brže. Prema tom hladnom i oštrom glasu.
Rose je zakoračila na prvu stepenicu. I stala se penjati po tom podrumskom stubištu. Za djevojčicom. Morpheus je koračao tik iza nje, nadvisujući je.
Jednom je rukom držao Rose za ruku, a druga mu je i dalje čvrsto obuhvaćala i držala Roseino rame. Morpheus nije želio da se Rose izgubi. U bespuću snova. Morpheus nije želio izgubiti Rose.
Morpheus koji nije mogao zaspati, sada je budan sanjao.
Rose je bila njegov lijepi san.
A Rose je upravo koračala perzefoninim snom, s Morpheusovom rukom na ramenu.
Stepenicu, po stepenicu, prateći perzefonu - djevojčicu. Crnokosu djevojčicu u crvenoj pamučnoj haljinici, s crvenim masnicama po nogama. Djevojčicu koja se penjala stepenicama, prema oštrom, prijetećem glasu koji ju je dozivao.
Rusalkine črčkarije.
Na omotnici poziva za današnju sjednicu.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
