Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
Koji je počeo širiti svoja krila. Nad njezinim blogom.
I – nad njom.
Velika, neprozirna.
Crna. Kožasta.
Poput krila nekog gigantskog netopira.
Šišmiša krvoloka.
Koji je počeo isisavati radost blogiranja i novopronađenu životnu radost.
Iz Rose.
...
Nedugo potom pojavila se prva Morpheusova poruka.
Zapovijed: Budi – budna!
A potom još i: Čekaj!I najzad znak. Kako poruka nije slučajna. Niti upućena bilo komu. Već baš njoj – Rose.
Jer, Morpheus ju je u poruci – oslovio: Rose. Rose!
Rose se isprva ukočila. Sledila.Bila je prestravljena. Hipnotizirana. Kao mala vodena žaba pred zmijom.
Samo, ta zmija nije bila bjelouška. Već anakonda. Ili kobra.
I Rose se našla pod sjenom toga klobuka.
Kobrina. Morpheusova.
U kolobarima te anakonde.
Morpheusa.
Koji je, ponavljajući zapovijedi i prijetnje, zamračivao njezin svijet. Stiskao je u svoj zagrljaj.
Stežući je. Ograđujući je od svijeta.
Zastrašena, Rose je prvo odlučila – nikada više ne otvoriti svoj blog. Potom i – izbrisati ga. Zatvoriti vrata Morpheusu. No, ubrzo je shvatila kako Morpheus može proći – i kroz zatvorena vrata. I – ući. U njezine snove. Pa i u javu. Morpjeus joj je uskraćivao san. Iscrpljivao je nesanicom. Katkad bi joj dozvolio nekoliko sati isprekidana sna, pa je tada mučio snovima. Kada bi usnula, pred Roseinim bi očima, ispod spuštenih kapaka počele treperiti slike.
Polje.
Crvenica. Suha. Ispucala.
Krvava bi kiša počela natapati tu oranicu.
Iz koje bi stali nicati makovi.
Stabljike.
Nicale bi na očigled. I rasle, uvijale se.
Pupovi bi se, kao na ubrzanom filmu, rastvarali u cvjetove.
Crvene. Jarko, krvavo crvene.
Latice bi se smežurale. Potamnile. Opale.
Glavice maka bubrile su.
A potom krvarile bijelim sokom.
Kao da su zasječene nevidljivim nožem.
Potom velika soba.
Ambijent viktorijanski.
Pod prekriven parketom.
S intarzijama.
Po glatkom se podu širi krvava mrlja.
Velika. Sve veća.
Prekriva pod, natapa arapski ćilim.
Pa okvir slike.
S izrezbarenim makovima.
Koji se silinom spušta.
Na jednu plavu glavu.
I gasi cinični osmijeh.
Pod tankim brkom.
Na punim usnama.
Prizor se pretapa.
Prostor zadimljen.
Ispijene prilike polijegale po prljavim ležajima.
Opijumske lule. I pare.
Iz dima izranja suhonjavo lice.
Ispijeno. Blijedo.
S crnim kolutima oko očiju.
Oči – razrogačene.
Zure.
Uzvraćaju pogled nekomu.
Strašnom.
Velikom oku.
Bez kapaka. Bez šarenice.
S bezdanom crnom rupom velike zjenice.
Koja se sužava u okomicu.
U pogled.
Crn. Bezdan.
Pa zatim užaren.
Sad već - na Rose usmjeren. Zureći. Ispitujući. Prožimajući. Rujući.
Rose bi se u snu grčila, izmicala tomu pogledu.
Uzaludno.
Budila bi se izlomljena. Blijeda. Crnih podočnjaka. Pogleda zažarena kao od neke unutarnje vatre. Na kojoj ju je Morpheus žegao. Ni java nije bila bolja. A iz dana u dan postajala je gorom. Nevidljivo, ali sveprisutno, Morpheusovo oko stalo ju je pratiti i danju.
Njegov ju je pogled svuda slijedio.
Kad bi se za mraka vraćala kući, Rose bi se osvrtala. Očekujući neku tamnu priliku koja je prati u stopu. Ponekad bi joj se učinilo da je i vidi. Na rubu vida, u kutu oka.
Na slici s makovima, prizori bi se počeli mijenjati.
Čim bi Rose sjela u svoju crvenu fotelju.
I usmjerila pogled na sliku.
Obješenu iznad ekrana računala. Malo ulijevo. Radi boljeg pogleda na nju.
Sliku.
Sedmu. Izgubljenu, pa nađenu.
Cvjetovi maka na crnom okviru s iskricama pozlate, oživjeli bi. Pocrvenjeli. Pokrenuli se. Iz glavica maka, na čipkastoj prostirci pod vazom, počeo bi kapati gusti bijeli sok. Koji se prelijevao, i iz srebrnoga vrčića, također na slici. A glas, nečujan, taman i hrapav, u Roseinoj svijesti, šaptao bi uporno i uvjeravajući. Kušaj!
A Rose se jedva odupirala. Kušati. Ne kušati.
Svratiti pogled s oživljene slike. Na kojoj se prizor opet počeo mijenjati.
I Rose je vidjela.
Staretinara koji joj je sliku prodao.
Kako trči za njom, dok ona zamiče za ugao.
I pada na pločnik.
Uvija se. Grči.
Izdiše.
Ponovo pretapanje. Sada na slici, kao u snu.
I Rose ugleda sebe.
S glavom na uzglavlju. Blijedu, u snu, poluotvorenih ustiju. Grudi joj se podižu teškim udasima. I uzdasima. Na licu joj se ocrtava mora. Koja je u snu mori. Kojom je u snu mori. Morpheus.
Rose je sve teže uspijevala funkcionirati. U svakodnevici. Upinjala se djelovati smireno.Obaviti sve razgovore. Završiti sve poslove. Biti ljubazna. Ne reći ništa nikomu. Ni najbližima.
Iako joj nije bilo rečeno, Rose je znala. Morpheus je spreman na sve. Naškoditi. Njoj. I drugima.
A Rose nikada ne bi ugrozila nekog drugog. Pogotovu ne nekoga tko joj je drag.
Pa je šutjela. I trpjela. Štiteći one koji su joj dragi.
A sve je to bilo nepodnošljivo teško.
Jer, osjećala je kako je Morpheus neprestano promatra. I pritišće.
No, najintenzivnije na stranicama njezina bloga. Gdje joj je i dalje ostavljao svakodnevno obećanje, poziv, prijetnju: Čekaj!
Rose je djelovala tako ustrašeno. A i bila je ustrašena. S pravom. Djelovala je tako pasivno. Kao da se predala Morpheusu. Kao da je, čekajući, i ne odupirući se, polako klizila sve dublje i dublje, u njegov zagrljaj.
No, Rose je bila – tiha voda.
Pa se samo – pritajila. Skupljala snagu. Kovala planove.
Čekala – pravi trenutak.
Tada se u njoj nešto prelomilo. Rose je odlučila.
Ne čekati. Ne više. Poduzeti – nešto.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
