Mene je visine - strah.
Pa se ne mogu popeti na ljestve. I moram moliti šogora da mi nešto skine s tavana (kad mi zatreba).
Ne mogu pogledati s balkona visoke zgrade, barem ne - ravno prema dolje.
Nikada ne bih prišla ni blizu rubu planinske litice.

I bila bih - bijedan planinar!
(Iako sam planinarila - na Stolby, blizu Krasnojarska - no to je iz neke druge priče, a ne ove o letenju).

A o bangeejumpingu da i ne govorim.

Ali zato - volim letjeti. Avionom.
Kad već ne mogu, posuta vilinskim prahom, s Petrom Panom i izgubljenim dječacima!



Stoga, kad' putujem u različite Wanderlande, volim - letjeti. Samo mi je žao što sam se tako kasno odvažila na takvu vrstu putovanja.

A i aerodromi (iliti zračne luke) su zanimljivi.
Oni veliki poput moskovskih (Sheremetyevo, Domodedovo), ili londonskoga Heatrowa ili pariškog Orlya.
Oni mali, užurbani i pretrpani, poput krasnojarskog ili onog u Shauliaiu.

A ni free-shopovi (aerodromski) nisu loši. Da potrošiš prve (ili zadnje) devize iz džepa.

Daklem (dakleš, dakle) - ja volim letjeti.
I promatrati putnike u avionima. Pa dijagnosticirati - kome je to prvi puta. I koga je - strah letenja.
I pomalo likovati - što mene (više) nije.

Stjuardese i stjuardi (različitih aviokompanija) imaju tako različite uniforme.
A glasovi pilota, kad pozdravljaju putnike - zvuče tako sexy.
Volim i kad putnici pilota nagrade pljeskom - za uspješan let i - slijetanje.
Ali ne volim ono što obično prethodi tome pljesku - zračne turbulencije. Premda su, na nekim letovima, upravo turbulencije najuzbudljiviji dio.

Volim i klopu koja se servira u avionima.
Nije važno je li "gala", kao u malim aviončićima iz kompanije Nickya Laude ili "bljak" kao ona u JAT-ovim avionima.
Pa onda gledam kao stuardi/stjuardese koturaju kolica s posluženjem i kako putnici biraju (ako uopće ima izbora) čime će ih poslužiti.
Možda bude i jagoda - sa šlagom. No, rijetki su letovi na kojima to služe.

Sviđa mi se i posuđe u kojima se avionska hrana servira. I unaprijed se pitam hoće li biti porculansko ili plastično. A ubrusi - papirnati ili od damasta?
Premda se o tome nema šta unaprijed pitati jer to obično ovisi o cijeni karte koju si platio.

I - volim sjediti kraj prozora.



Gledati, dok avion rula pistom.
I promatrati kako sve ostalo postaje sve manje, a avion sve veći, dok se uzdiže.
Pa uživati u prizoru koji liči na "kockastu prostirku".
Onakvu kakvu je vidio Nils Holgerson kad je letio na leđima bijeloga gusana, na začelju jata divljih gusaka - nad skandinavskim krajolicima... u romanu Selme (Otiliane Lavise) Lagerlef.



Volim i kad se avion vine višlje.
Pa se zemlja više ne vidi.
Samo oblaci. Debeli, vunasti. Da se po njima povaljaš - s anđelkima.



Volim i onaj osjećaj pod ošitom kad avion počne "propadati". Kao na toboganu, ili velikom vrtuljku, ili onoj spravi u luna parku na kojoj svi vrište: OOOOOOOOOO!
...big (O)!

Volim i kad si još uzbuđen(a), nakon slijetanja, i prvi puta kročiš na tlo kojim još nisi hodao(la). Ili možda već i jesi?

I pitaš se hoćeš li ugledati svoju torbu na vječnorotirajućoj traci. Ili su je zagubili, poslali u Honduras, na Maldive ili bogznakuda?

Volim i trenutak kad se putnici, koji su letjeli zajedno, počnu razilaziti - svaki na svoju stranu. Tko zna, hoće li ikada i opet putovati zajedno?
A volim i kada poletiš, s nekim zajedno. Pa se zajedno iskrcate ... predahnete. I "presjednete" u drugi avion. Pa nastavite let.

Ja na svoju putnu torbu uvijek svežem plavu trakicu. Da je prepoznam već izdaleka. I ugrabim spretno (kad mi priđe).

Volim i taksije koji voze od aerodroma do hotela. I taksiste koji te pitaju odakle si i počnu pričati o gradu prema kojem te voze. I raspitivati se je li kod vas skupo ... i pošto je kod vas taksi. I je li let bio ugodan.

Jeste li letjeli u skorije vrijeme?
Avionom?
Na krilima mašte, s Petrom Panom?

Ili možda - koji let poput onih u "Strahu od letenja", Erice Jong?



A ja tako volim letjeti!
Na svim navedenim "vrstama letenja".
Jer neki su letovi - ko' pjesma nad pjesmama.