Malu sjemenčicu svoga bloga posijala sam prije skoro mjesec dana.
Datum prvoga posta je - 28. srpnja 2006.

Znate li što vrtlar radi sa sjemenčicom biljke?
Često je, da bi bolje isklijala - prvo namače.

I ideja o blogu dugo se namakala.
Dodoše, to isprva i nije trebao biti blog, već web site.
Postoji gotova verzija (u Front page programu). "Sjedi" u mojem računalu.
Ali s mojom skribomanijom i količinom fotografija kojima raspolažem... (i kojih je iz dana u dan sve više)...hosting bi bio preskup za mene.

I tako se ideja/sjemenka kiselila i namakala, 2 - 3 godine.
Onda su se pojavili blogovi. Nisam o njima znala puno. A bila sam i skeptična.

Zamisao o web site-u činila mi se privlačnijom: dobar web ima ukotvljenu i jasno razgranatu strukturu.

A blog me isprva odbijao linearnošću, činio mi se poput dugačke vrtne gliste - kolutić po kolutić, produžuje se u nedogled.

Ipak, nametao se kao besplatno rješenje, tu - pri ruci.
Odlagala sam, odlagala...

...i konačno - počela ga pisati.

Pišući ga, shvatila sam - bila sam u zabludi.

Blog ne mora nužno biti linearan:

... linkovi do starih postova, mogu te, poput vrtnih stazica, voditi u ranije dane i mjesece pisanja...
... a postove možeš strukturirati u tematske skupine koje se granaju poput stabla... i "puštaju" nove grančice podtema...
... linkovi "prema van" mogu te, poput vrtnih stazica, voditi do drugih blogova i webova....a ako su uzajamni, mogu ličiti na prečace između susjednih bašči - samo jedan klik i već si u susjednom vrtu/blogu....
u kojem stanuju ljudi koji ti postanu bliski i dragi... pa se raduješ što i oni k tebi često svrate.

Pišući dalje, shvatila sam - privlačnost bloga leži upravo u njegovoj linearnosti.
Pišeš, pišeš, iz dana u dan.
Kao da skaćeš po žutim opekama Ozove ceste:

Follow the yellow brick road,
follow the yellow brick road...

Ili - kao da si zakoračila na put iz Bilbove pjesme:

Put vječno ide, nikad ne prestaje
Od vrata gdje poče i zatim
Daleko naprijed gdje put nestaje
Moram, ako mogu, da pratim...


Uz to sam primijetila kako moj blog, rastući iz dana u dan, počinje pulsirati ritmom mojega života:

...pratiti zbivanja mojih dana, zrcaliti moja dnevna raspoloženja, lutati začuđujućim smjerovima mojih misli i asocijacija... vraćati me u sjećanja i voditi u budućnost...

Sjemenčica moga bloga, od prije mjesec dana, razvila se u otpornu zelenu biljčicu i pustila korjenčiće u moj život.

Pokazalo se da je moj blog brzorastuća i korijenita biljka.
Uspio se, začuđujuće brzo - čvrsto ukorijeniti u moju svakidašnjicu.

U ovih mjesec dana, blog je pratio i odražavao mirni ritam ovogodišnjeg ljeta:

tihi i spokojni, mali svijet mojega vrta i njegovih stanovnika,
dolaske i odlaske meni dragih ljudi - moje sestre, nećakinja, šogora, mojih prijatelja ...

I Onoga koji mi je drag: uz vino i ruže na stolu , nas smo dvoje sjedili u vrtu do kasno u noć...
A sljedeće smo jutro slušali slavuja.
Kao da je samo za nas sletio na usahlo stablo jabuke u susjednom vrtu i oživio ga.

Stazica koja se račvala iz bloga odvela me je i do foruma entuzijastičnih ljubitelja riba, slatkovodnih i morskih... I tamo sam upoznala one kojima ne smetaju zavrnute i mokre nogavice, one koji gacaju po svojim vrtnim jezercima, prčkaju po akvarijumima...
I spremni su o tome pričati sa zanesenošću i pravom strašću...

Sve je to lijepo i krasno, običava reći moj dragi
(a obično to kaže kad nešto pođe po krivu).

Dani moga mirnoga ljeta -
na izmaku su.

Nova radna godina samo što nije počela...
A ovaj tekst počinje ličiti na komemoraciju blogu. Znate ono - o pokojnima samo najbolje.

Ali - ne brinite.

Sjemenčica mojega bloga, nakon mjesec dana već je - stabalce.
Kao što nikada ne bih mogla posjeći pravo, živo stablo, to ne mogu učiniti ni sa svojim blogom.
Postao mi je suviše drag - i potreban.

Zato će, ako bude zdravlja, biti još postova... i priča...i sjećanja i novih događanja... i čavrljanja na klupici...

Pisat ću i pričati i dalje: Prvo sebi, a potom i onima koji svrate.

Samo - postovi će se "malo" prorijediti.
Ali bit će ih.

Kao što, i u najvećoj strci, nađem vremena za svoj vrt i njegove žitelje, tako ću naći vremena i za blog.
A ako ga ne nađem - otet ću ga.