Ako vam se kojim slučajem dogodi da vas zvonjava mobitela omete usred najnapetije scene filma, intimnog trenutka ili prvog zalogaja dugo iščekivanog ručka, a uz to vas glas s druge strane bežične žice zamoli za sudjelovanje u „jednoj kratkoj anketi“ (nikad nisu kratke!), nemojte momentalno sugovornika poslati u onu svar iz koje je i došao te mu uz to poželjeti svakojake strahote (recimo, da do kraja života radi ovaj posao) jer – možda idući put dotični anketar budem ja.

Prihvatila sam baviti se time na neko vrijeme. Neko vrijeme traje već par mjeseci, ali što mogu kad me dosad niti jedan „lovac na neotkrivene talente“ nije primijetio na cesti i napravio od mene zvijezdu?
Ako izuzmete samu prirodu spomenutog posla po kojoj vas svi odmah u startu preziru poradi gnjavljenja, anketiranje vam može, osim isključivo u zarađivalačke svrhe, poslužiti i u one odgojno-edukativne.
Edukativne stoga što preobličuje vaše naivno vjerovanje u to da:
-sve osobe starije od 20 godina znaju što je anketa,
-znaju da je T mobile mobilna mreža a ne vrsta mobitela,
-čak i oni stanovnici iz središta Istre ili Međimurja znaju složiti par rečenica na književnom jeziku. Ne znaju.
Također, spoznat ćete da većinski dio ove države čine penzioneri i socijalni slučajevi s 1000kn mjesečnih primanja. Začuđujući broj korisnika mobitela ne zna je li na pretplati ili na bonovima. Pivopije su u Dalmaciji prava rijetkost.

Odgojne utoliko što vas prisiljava da i prema najvećim retardima koji vam se jave budete ljubazni i strpljivi, te ne odajete bojom glasa ili intonacijom svoje svekoliko zgražavanje.

S obzirom da je moj, prehladom i djelomično genetikom, ohrapavljeni glas čak 2 sata nakon buđenja neprepoznatljiv, a kašalj gotovo graniči s gušenjem, ranojutarnja smjena (od pola 11) mi u zadnje vrijeme zadaje probleme.
Rješenje sam pronašla u tipki MUTE. Naime, dok ispitanik drži monologe o svom nezadovoljstvu Službom za korisnike, ja kliknem MUTE i propisno se iskašljem (što on ne može čuti). Kad se stanje u grlu vrati u normalu, ponovnim pritiskom na MUTE i veza se vrati u normalu.

Nedavno tako razgovarah s jednim zagorcem. Neposredno prije toga, primijetih da na slušalicama također postoji spasonosna tipka. I raspričao se lik o signalu koji na njegovim bregima ne funkcionira, a ja klik na MUTE, pa udri kašljati iz sveg glasa. Nakon pola minute probijanja zvučnog zida, ponovni klik na MUTE i hladnokrvno „-Da, da, u pravu ste.“.
Pri kraju ankete, nakon što sam mu zahvalila na sudjelovanju, poželi on meni „brzo ozdravljenje“.
„Pa, kako sad...?“-ostadoh zbunjena. „Nije me mogao čuti...“
Bacam pogled na tipku, a ono stoji uputa:
PRESS AND HOLD TO MUTE.

I tako su me subotnjim ranim jutrom, još mamurnu i neispavanu, utrpali u stari Opel, tek nedavno vraćen s uspješno položenog tehničkog.
Upornim sam kvocanjem, dan prije, pridobila mamu na dvodnevni Tour de Osijek.
Odabrala sam za tu prigodu upravo nju jer je pristala podnijeti kompletni trošak puta i boravka. A ja sam, razumljivo, kao svaki pošteni student, vječno u besparici.
Ponijele smo i brata da ga upoznamo s ljupkošću njenog rodnog grada.

Koža sa unutrašnje strane krova auta se odlijepila te nam je dodirivala glave, retrovizor s moje strane otkinuo je neki vandalprošle noći, a kočnica je povremeno zakazivala, pa ju je bilo potrebno «napumpavati» svakih pola minute. Pojaseva čvrsto stegnutih, s nadom u bolju budućnost kad ćemo si moći priuštiti Jaguara (ili barem ljepilo za kožu sa krova), pičile smo ravnom autocestom, ništa više ravnom od bilokoje ceste na tom dijelu Hrvatske.

Kao mala, provodila sam u Osijeku veći dio vremena. Moji još neiživljeni roditelji, na vrhuncu svojih ambicija, promišljeno su iskorištavali bakino slobodno vrijeme, šaljući svoju divlju kćer najekspresnim vlakovima k njoj na poduži boravak. Kao posljedica terapije slavonskm kuhinjom, svježim zrakom i bakinim lekcijama iz pristojnog ponašanja, u Zagreb bih se vraćala kompletno renovirana – duplo deblja, crvenih obraza i manira kakve se priliče jednoj priličnoj djevojčici.
Nakon njenog preseljenja u Vječna Lovišta, raskinula sam veze s istokom i orjentirala se na južnije dijelove Lijepe Naše (gdje se manje radi, a više pjeva).

Ali, došlo je vrijeme za refreširanje uspomena...

Dopriješe u zadnje vrijeme do moga uha vijesti da se Grad prepravio i modernizirao. Starosjedioci žrtvovaše dio svojih primanja za njegovo unaprijeđenje
I zbilja. Izrasli na svakom uglu McDonald'sovi, T Com-ovi, Bille i slična Telad, „indikatori suvremenosti i razvitka nekog grada“.
Na glavnom trgu postaviše klupice od afričke trešnje, po cijeni od 6000 eura komad, povodeći se očigledno za principom «jebeš gradski buđet, bitna je estetika“, zatim fontanu u razini tla i podno grijanje (nakon što je prošlih zima 40% prolaznika izlomilo noge za vrijeme poledica).
U zraku se, osim sibirske temperature, osjećao ponos građana kojima je napokon pružena prilika da se kurče pred «napuhanim snobovima iz metropole».

A, mama...Mama se raspametila. Euforično se razmahivala rukama pokazivajući nam istovremeno prozor iza kojeg je nekoć živjela njena simpatija, garaže na koje se penjala, muzičku školu, mjesto gdje je slupala bicikl,...
Sa svoja ukupno 4 komada ušiju nismo uspjeli pohvatati sve dijelove bujice koje su izletavale iz njenog jednog komada usta.

Pred kraj Toura, doklizali smo se na svojim zaleđenim stopalima do Drave i uvalili u jedan od triju splavi u funkciji restorana i kafića.. Ukoliko Osijek posjećujete u ovo doba godine, pripremite se na cjelodnevni dvoboj s otporom vjetra i cvokotanje.
I još nešto: za razliku od Brazila, Sidra i Papillona, ove splavi su ekšli – na vodi.

Naručila sam večeru i progutala je još na putanji od konobarovog dlana do stola.
Pa, kvragu, imam li slavonske krvi ili ne? Još da mi je njihova marljivost, gdje bi mi bio kraj...