«Trebala bih se ofarbati. Možda se ispod tamnog sloja boje bude manje vidjelo koliko mi je kosa sjebana.» To sam pomislila prije mjesec dana. Prije tjedan dana sam se naposlijetku udostojila ući u narkomaneriju i žrtvovati 70 kn (= 10 piva = 4 L Venusa = Ľ rukava Benetton veste) za «smeđu koja vuče na narančastu» boju.
Od trenutka kad sam prerasla teenagersku želju za iživljavanjem i eksperimentiranjem s ljubičastim, crvenim i crnim nijansama, provela sam ostatak života kao smeđuša.
Duhom i načinom života nisam mnogo odmakla od tih teenagerskih dana.
«Pa, čemu onda ta nezanimljiva, suzdržana boja na mojoj djetinjastoj glavi? Ajde, neka barem malo podsjeća na mrkvu. Mrkve su cool.» (izbijte si perverzije iz glave!... volim ih isključivo jesti)

Pretpostavljam da bi novonabavljena bočica još uvijek stajala u ormaru i čekala isteknuće roka za trajanje da mama nije, očito obeshrabrena ubitačnim nedjeljnim TV programom, iskazala želju da me farba. Slegnula sam ramenima, dohvatila križaljku sa stola i odvažno joj se prepustila na milost i nemilost.
Mučila sam se s imenima azerbejđanskih sportaša i starih kineskih građevina, dok je ona, odokativno mjereći, miješala sadržaje dvaju tuba.
Nastavila sam (sad već blago razočarana svojim neznanjem) rješavati križaljku i tokom cijelog procesa kemijanizacije moje kose.
Da se radilo o iskusnoj, profesionalnoj frizerki, vjerojatno bih sumnjičavo nadzirala svaki potez kistom, ali u ovom slučaju to se činilo potpuno suvišno - «mama je ipak mama», «mame ne griješe», «mame sve znaju.»

Za šokirajući rezultat mogu, dakle, kriviti isključivo nju. Iz ogledala je, naime, preneraženo piljila u mene – narančasta cura. Prefiks «smeđe koje vuče na...» progutala je, očigledno, prevelika količina hidrogena.
Počiniteljicu ovog estetskog zločina sam, zasad, ipak ostavila na životu. Ne znam kuhati, zato.

U pokušaju da odagnam nostalgične misli vezane uz svoj izgubljeni smeđe-sivi pigment, udubila sam se u čitanje zadnjih par poglavlja «Parfem»-a. (ovim putem preporučam je svim ljubitelja nastranih knjiga jer je mene oduševila)
S posljednje rečenice posljednje stranice, pogled mi je ponovno odlutao k ogledalu, primjećujući nepobitnu sličnost između dlaka na mojoj glavi i presvlaka za fotelju. A, bogme i zavjesa. I stolne svjetiljke. Stalka za olovke. Okvira za slike...
Spoznah da se u ovaj ambijent savršeno uklapam. Asimilirala sam se s tonovima svoje sobe.
I tako odlučila ostati ovdje. Do daljnjega...
Vani, u ovom sivom svijetu, previše bih odskakala; upadala ljudima u njihove sive oči.
Tu sam sigurna, u svom narančastom carstvu.
Nije to neka neizdrživa katastrofa – kosa brzo raste. Tu frazu često koriste frizeri kad uvide da su usrali stvar, ali ovoga trenutka utješno je vjerovati u nju.

A, s obzirom na boju bloga, možda češće svratim i ovamo. ;-)
Dotad: think orange!

Nakon poduže pauze, odlučih se ponovno prihvatiti pisanja. Ili bih to preciznije trebala nazvati «dugom pauzom»? Navodno se izraz «poduži» koristi za ono što nije sasvim dugo, nego je negdje između umjerenog i dugog. Moja pauza bila je, dakle, duga. Toliko da sam gotovo zaboravila adresu svog bloga.
Opet tražim tipke po tastaturi, a još donedavno sam se kurčila kako brzo pišem...

Muzejskom izlošku, rashodovanom komadu tehnike, olupini...od mog kompjutera opet je pošlo za rukom (ili čime već...) pokupiti virus. Boležljivi neki tip. Ovoga puta niti stručni tim mojih gik-frendova nije uspio popraviti situaciju. Potkupljivala sam ih palačinkama s čokoladom, moljakala umilnim glasićem (što je krajnje teško izvesti sa svojim pušačkim tenorom) i ucjenjivala ih samo da bi pristali svoje tehničko znanje iskoristiti za popravak objekta moje ovisnosti. Interneta, naime. Ostali su programi, naravno, proradili. Omraženi mi Excel i Access, a bogme i bratove retardirano-brutalne igrice, savršeno šljakaju. To je bilo i za očekivati, kad bolje razmislim.
Mjesečni računi za pretplatu i dalje uredno stižu. Naplaćuju mi to što jednom tjedno nadobudno kliknem plavo E u lijevom donjem kutu i nekoliko minuta sva ožalošćena promatram «Page Not Found», svoju trenutnu home-stranicu. Nadam se da će ih Tele2 poučiti da ne prave više telad od nas.

Uglavnom, za komunikaciju s ostatkom svijeta zasad je potrebno čekati red u SCu ili plaćati pretjerane cifre u net caffeeima (trenutno sam u KICu). U oba slučaja, pojedinci s nedostatkom osjećaja za diskreciju nadvit će vam se nad glavu i zirkati u ekran. Ukoliko u blizini i ne bude takvih, vi ćete se plašiti da ih ima i refleksno ih tražiti pogledom, što na kraju dođe na isto.
Ne mogu se koncentrirati na pisanje ako me netko promatra ili mi stoji iza leđa.
Ne mogu niti s užitkom čitati novine ili knjigu u tramvaju ako osjetim da ih suputnik pored mene također čita - preko mog ramena. Odjebite, znatiželjni ljudi!

Da ne duljim više ovo niškoristi baljezganje, izvedimo konačno zaključak: unatoč zakinutosti za osnovni alat te nepopravljivu lijenost vezanu uz čekanje i prešetavanje do dostupnih kompjutera, vraćam se omiljenoj mi aktivnosti za razbijanje nervoze i dosade – pisanju bloga.

Suosjećam s onima koji su uživali u dosadašnjem stanju apstinencije.
I podsjećam ih da sve ugodne stvari kratko traju. :)