30.04.2006. 23:00
Judino evanđelje, spektakl koji to nije!
Strašno, strašno, strašno… Iako su se sada već svi složili da je pompa koja se digla oko objavljivanja Judinog evanđelja samo dobar marketinški trik kako bi se dobro prodali časopisi i DVD-i koji su obrađivali ovu temu, kod nekih Hrvata, pronalazak i objavljivanje Judinog evanđelja, predstavlja veliku vjersku prepreku i još jedan povod da se obračunaju s tom, njima tako groznom institucijom, katoličkom Crkvom. U njihove anticrkvene razloge ne ulazim, ali kod većine njih osjetim jedno deeebeeelooo nepoznavanje problematike. Nikad nisu čuli za apokrife, jedva razlikuju Stari od Novog zavjeta (a neki ni to), no svi se oni osjećaju pozvani reći nešto o „istinitosti“ Judinog evanđelja…Povučen za jezik, smijući se komentarima mnogih sveznalica, pokušat ću barem malo rasvijetliti taj „nebeski“ problem zvan Judino evanđelje, uzimajući mnogima argumente protiv argumenata, svjestan da ću nekima otvoriti pandorinu kutiju njihove glave, no, rekao bi Isus danas: „Tko ima oči, nek' čita i vidi!“
Naravno, ovaj post nije samo moje glave djelo. On je, uz vlastita opažanja, jedna velika kompilacija svega što sam pronašao na Internetu, a ja sam ga samo uokvirio u vlastiti vitraj riječi i rečenica. Posebice zahvaljujem profesoru Adalbertu Rebiću na obilju informacija koje ću koristiti u blogu.
Svi koje je zainteresirala ova tema, neka se ne uplaše količine teksta. Manje nije moglo biti.
Tko god u kući ima Bibliju (znate, to je ona velika prašnjava knjiga koja tako lijepo popunjava policu, no mnogi je se boji izvaditi i prolistati, jer neki kažu da grize i ujeda), taj će u njenim komentarima vidjeti da kanon Novog zavjeta sadrži 27 knjiga. Za njih se od najranijih vremena vjerovalo da su od Boga nadahnute i kao takve su priznate kao sveti spisi. U prvim kršćanskim vremenima, kružili su i mnogi drugi spisi vjerskog (ili sličnog) sadržaja, koje nisu našle svoje mjesto u kanonu Novog zavjeta. Iako je bilo pokušaja da se i ovakve knjige umetnu u korpus Svetog pisma, sama zajednica vjernika – Crkva ih je prepoznavala kao nenadahnute, ili čak krivovjerne. One nikako ne bi dale ispravnu i točnu sliku o Isusu Kristu, njegovom životu i djelu, te su se već i sami apostoli kroz svoje spise razračunavali s krivim naučavanjima. Tako se iz Ivanovog evanđelja i poslanica te Pavlovih poslanica može jasno iščitati sukob s nekim krivovjernim učenjima i vjerovanjima toga doba.
Ukoliko bi netko krivo učenje zapisao, dobili bi spis iskrivljenog vjerskog nauka: apokrif. (Apokrif dolazi od grč. apokriptein: skrivati, budući da su se često skrivale od crkvenog autoriteta i potajno čitale – eto, baš kao i danas). Takav jedan spis, koji ni svojom naukom, ni svojim sadržajem nije mogao naći mjesto u spisima koji su nadahnuti Kristovim naukom, bilo je i Judino evanđelje.
Zašto?
Po sadržaju i autentičnosti, ovaj spis se ni ne može ubrojiti u evanđelja. Nije ga pisao Juda, niti se pripisuje Judi kao autoru spisa. Da ni ne govorimo kako nema ni osnovnu strukturu evanđelja. Ipak, terminološki, naziv ovog spisa se zadržao kao evanđelje, pa je i do naših dana došlo kao Judino evanđelje.
Judino evanđelje je spis nastao na grčkom jeziku u 2. stoljeću u nekoj gnostičkoj zajednici, koja je sebe nazivala Kainisti. Oni su u svom naučavanju pokušali rehabilitirati sve biblijske negativce, budući da su u skladu sa svojim dualističkim gnostičkim svjetonazorom naučavali da, uz vrhovnog dobrog boga, postoji i neprijateljsko biće zvano Demiurg. Smatrali su da su Kain, Ezav, Korah, žitelji Sodome i druge „negativne“ osobe Staroga zavjeta zapravo pozitivci, jer su uspjeli prodrijeti u tajnu “spoznaju” (grč. gnozis – odatle gnostici). Zbog otkrivanja uzvišene spoznaje Demiurg ih je progonio. Najviše od svih biblijskih likova štovali su Judu, naučavajući da je Juda predajući Isusa da se razapne, omogućio spasenje svijeta. Po njihovom naučavanju, sam poticaj za Isusovu predaju, dao je sam Isus u tajnom opisu otkrivenja, kojim započinje Judino evanđelje.
Ovaj apokrif je bio poznat prvoj Crkvi. Na krivovjerje ovog spisa upozorava veliki crkveni naučitelj i biskup Liona, Irenej Lyonski oko 180. godine u svom djelu “Adversus haereses”, Protiv krivovjerja. Irenej osuđuje to evanđelje kao herezu koja odstupa od nauka kršćanske crkve. Činjenica je da su prije, baš kao i danas, neinformirani i ljudi slabe vere posezali za kojekakvim sadržajima različitih sekti, te je nužno bilo upozoriti vjernike na zablude koje donose ovakvi spisi.
Koje su zablude Judinog evanđelja?
Prvo i osnovno, sama gnoza počiva na nekakvim „tajnim učenjima“, koja su se prenosila u tajnim i dobro čuvanim obredima, te su tako „najviše spoznaje“ zadržane samo za izabranu nekolicinu gnostika. Svi ostali, koji nisu bili tako povlašteni, za tu „tajnu spoznaju“ su morali debelo plaćati. (Jeste li i vi ovaj tren pomislili na Reiki?).
Drugo, gnoza počiva na dualističkom poimanju svijeta. Svijet je sastavljen od dva počela: božanstvo dobra i božanstvo zla. Ovo poimanje svijeta svoje korijene ima u platonističkom naučavanju o duši (ideje) i tijelu (materija), gdje je nadkozmičak duša bila zarobljena u zlom tijelu. Cijeli život, duša bi patila što je zarobljena u tjelesnoj pećini, sve dok smrću ne bi bila oslobođena i vraćena u nadkozmičke sfere ideja. Po Judinom evanđelju, Isus moli Judu da ga preda krvnicima, jer kaže da ga „netko napokon mora izbaviti od njegova ljudskog tijela i draže mu je da to oslobađanje obavi prijatelj nego neprijatelj“. Po ovom spisu, Juda je Isusu učinio dobro djelo, a smrtna agonija na križu je bila samo „sveta predstava“, budući da se Isus poslije svoje smrti oslobodio neželjenog tijela.
Nadalje, po gnostičkom naučavanju, do spasenja duše se dolazi proučavanjem tajnih spisa i upoznavanjem tajne nauke. Vjera kao takva je nebitna, moral također. Bitna je samo tajna spoznaja. Ta spoznaja, otkrivala je kako pobjeći iz tjelesnog kaveza i kako se osloboditi mrske materije.
Sve ove zablude, potpuno su suprotne od Isusovog naučavanja.
Što naučava Biblija?
Biblijsko naučavanje u oštroj je suprotnosti sa gnostičkim svjetonazorima. Zapravo je gnoza stalno parazitirala na Bibliji, hraneći se biblijskim mislima, no zapravo je bila velika neprijateljica biblijskog nauka.
Isus u Matejevom evanđelju u svojoj molitvi Ocu govori: „Slavim te, Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima.“ Zanimljivo, nigdje pohvale tajnim mudrovanjima i naučavanjima. Upravo suprotno, sve što je objavljeno, dano je malenima, Pavao će čak u Poslanici Korinćanima reći da je dano ludima: „Nego lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom.“ Nikakva gnoza nije dolazila u obzir.
U Ivanovom evanđelju čitamo da nema tajne u Kristovom naučavanju: „Veliki svećenik zapita Isusa o njegovim učenicima i o njegovu nauku. Odgovori mu Isus: 'Ja sam javno govorio svijetu. Uvijek sam naučavao u sinagogi i u Hramu gdje se skupljaju svi Židovi. Ništa nisam u tajnosti govorio. Zašto mene pitaš? Pitaj one koji su slušali što sam im govorio. Oni eto znaju što sam govorio.'“
Gnostičku ideju da je materijalna stvarnost grešna i zla, Biblija pobija već na svojim prvim stranicama u izvještaju o stvaranju svijeta. Kada bi Bog stvorio nešto materijalno, tekst Svetog pisma nekoliko puta ponavlja: „I vidje Bog da je dobro.“ Na kraju stvaranja biblijski pisac tvrdi: „I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.“ Nema mržnje prema materijalnom.
Isus sam uzdiže mrtve; oživljava Lazara, udovičinog sina i djevojčicu. Da je Isus prezirao tijelo, pa valjda nikad ne bi vratio slobodnu dušu u mrski tjelesni kavez, ili je Isus neki sadistički Bog pa voli mučiti ljude. Ta i sam je Isus tijelom uskrsnuo, ne samo dušom. Kada bi Krist prezirao tijelo, ne bi nikada uskrsnuo u tijelu. Luka u svom evanđelju piše: „Reče im Isus: "Zašto se prepadoste? Zašto vam sumnje obuzimaju srce? Pogledajte ruke moje i noge! Ta ja sam! Opipajte me i vidite jer duh tijela ni kostiju nema kao što vidite da ja imam." Rekavši to, pokaza im ruke i noge.“
Iz svega napisanog, vidi se da je Isus bio daleko od gnostičke misli. Tim više što se ponašao kao Semit (Židovi pripadaju Semitima, kao što Hrvati pripadaju Slavenima). Semiti su u svom govoru i izražavanju bili slikoviti, dok su gnostici bili predstavnici čiste grčke misli. Isus u svojim riječima odaje semitsko podrijetlo, i velika je nepravda umetati mu gnostičke misli u glavu. Judino evanđelje, naprotiv, čisti je primjer grčke gnostičke misli.
Osim toga, trebalo bi se pitati za motiv Judine izdaje. Po gnostcima, to je čin prijateljskog milosrđa, dok je po Bibliji čin potaknut direktno od sotone.
Tko je Juda Iškariotski?
Juda Iškariotski je bio jedan od dvanaest Isusovih najbližih sljedbenika, nazvanih apostolima. Ipak suprotno napisima nekih medija ponesenih Judinim evanđeljem, Juda nije bio najbolji Isusov prijatelj. Svi se bibličari slažu da su to bili Ivan, Petar i Jakov, ponajviše Ivan. Pretpostavlja se također da je bio pripadnik Zelota, židovske sekte koja je oružjem htjela osloboditi Palestinu od rimske vlasti. Juda se priključio Isusu, vidjevši u njemu mogućeg osloboditelja Izraela. Kada se Isusova vizija slobode, ljubavi i Kraljevstva Božjega nije poklopila s Judinom vizijom mesije kakvu si je sam stvorio, Juda je Isusa predao židovskim vjerskim vlastima za 30 srebrnjaka. Nitko nikad neće shvatiti taj suludi čin povijesnog Jude, no to svakako nije bilo iz milosrđa.
Uvidjevši svoju pogrešku, Juda se ne može suočiti sa svojim postupkom i oduzima si život. Zato Ivan za njega tvrdi da je „sin propasti“. No, nije jedini Juda koji je u to vrijeme zeznuo stvar. Petar je u isto to vrijeme u vrlo kratkom roku napravio toliki niz „gluposti“, da se mogao objesiti nekoliko puta. Prvo je Isusu branio da ode u Jeruzalem iako mu Isus govori da je to dio Očeve namisli, onda ga Isus naziva sotonom. Na posljednjoj večeri Petar se toliko zaklinjao da neće Isusa ostaviti ni pod cijenu svoje smrti, a znamo da ga je triput zatajio. Kad su vojnici u Getsemanu krenuli na Isusa da ga uhvate, Petar je prvi potegao mač i odsjekao Malku uho, bez obzira što je znao da Isusova „politika nenasilja“ isključuje posezanje za oružjem.
E, Petre, Petre, mogao je reći uskrsli Isus kad se pojavio u dvorani Posljednje večere, no Isus mu daje prvenstvo. Zašto? Zato što se Petar znao pokajati, pogaziti svoje ja, i na tom svojem ja, svaki put iznova dopustiti da izrasta Kristovo Ja! Juda nažalost za to nije imao snage.
Na tone apokrifne literature
Judino evanđelje nije jedino apokrifno evanđelje. Crkva ih poznaje nekoliko. Svakako su najpoznatija Jakovljevo protoevanđelje, Tomino evanđelje, Nikodemovo evanđelje te Petrovo evanđelje. Mnogi su ovi apokrifi nastali kao odgovor na neke nepoznanice vezane uz Isusov život ili živote apostola. Petrovo evanđelje donosi poznatu legendu „Quo vadis, Domine“ dok apokrif Djela Andrijina govore o Andrijinoj smrti na križu u obliku slova X (odatle naziv za andrijin križ na pružnim prijelazima), s kojeg je Andrija još dva dana propovijedao. Mnogi su se pak pitali, što je Isus radio dok je bio dijete, ili što je radio od 12. godine, kad se izgubio u Hramu do 30. godine, kad je počelo njegovo javno djelovanje. Nemavši odgovora, maštovite glave su štošta naizmišljale.
Tako Tomino evanđelje donosi zgodu u kojoj su Juda i Isus pravili ptice od blata. Iako su Judine ptičice bile ljepše, Isus je dahnuo u svoje i one su poletjele. Kaže to evanđelje da je od tada Juda zamrzio Isusa. Imate još par zgoda iz Isusovog života opisanih i nadahnutih tim i takvim evanđeljima. Npr. kad je Neron pozvao sve žene iz Jeruzalema na veliku proslavu, a zapravo želeći poubijati svu novorođenu djecu. Žene su na banket povele i svoju dječicu. Kad je slavlje bilo na vrhuncu, upali su vojnici i počeli otimati i ubijati djecu. Marija, koja je bila blizu vrata (a možda joj je baš anđeo rekao da tamo bude), umota Isusa u svoje pregače i istrča van. Na izlasku naleti na vojnika koji joj naredi da otvori skute. Uto doleti pčela i ubode ga u oko, a Marija pobježe s Isusom. Kad je stigla do kraja stubišta, eto drugog vojnika koji joj strga haljinu, kad ono, u haljini buket crvenih ruža. Ma, mo'š si mislit'!
Eto, nije li dovoljno jasno, zašto Crkva nikad nije priznavala apokrife svetim knjigama. Zato što je nečija mašta bila tolika da bi se uskoro sav Novi zavjet pretvorio u lakrdiju.
Sve ovo, trebao bi biti jasan argument da u Judinom evanđelju vidimo zapravo jednu običnu gnostičku fikciju i ništa više. Mislim osobno da jedan takav spis nikako ne bi smio pomutiti nečiju vjeru, a kamoli uzdrmati temelje katoličke Crkve, kako su neki novinari pisali. Smiješno. Oduševljen ljudskom glupošću, čitao sam komentare na vijest o pronalaženju Judinog evanđelja, kao: „Ja vjerujem u Judino evanđelje!“ ili „To je evanđelje Crkva skrivala da se zaštiti, jer bi znanje da to evanđelje postoji jako uzdrmalo Crkvu.!“
Za informaciju, Judino evanđelje je stoljećima bilo skriveno i od „Crkve“ duboko u egipatskim pećinama, a otkriveno je u pustinjskoj špilji prije 60 godina, u Nag Hammadiju, u srednjem Egiptu. Sa 46 takvih spisa; predstavljali su cijelu jednu knjižnicu. Svezak koji je sadržavao rukopis ovog evanđelja i druge dokumente prodan je trgovcu egipatskim antikvitetima 1978. godine. Nakon što je proveo u sefu banke 16 godina, kupila ga je 2000. godine Frieda Nussberger-Tcacos, trgovkinja antikvitetima iz Züricha. Ona ga je, zabrinuta zbog propadanja papirusa, 2001. predala na konzervaciju i prijevod Zakladi za antičku umjetnost Maecenas iz Basela u Švicarskoj, gdje je bio na istraživanju.
Za kraj!
Otkud onda ovolika pompa? Pretpostavljam da je National Geographic, svjestan moguće zarade na populariziranju ovog spisa, lansirao vijest o famoznom i tajnom evanđelju, a „kerovi“ novinari odmah zagrizli u kost. Upravo je ova pompa dovela do masovne prodaje ovog časopisa i DVD-a s inim sadržajem, i dok vlasnici National Geographica sretni trljaju ruke, mi bi trebali razmisliti, nismo li samo žrtve dobre reklamne kampanje. I ja, kao i Benedikt XVI. i svi normalni ljudi, "vjerujem" u postojanje Judinog evanđelja, budući da je tu pred nama, no za razliku od mnogih, ja ne "zalajem" na svaku "medijsku kost" koja je bačena, samo da se što više "pasa" pohvata na nju.
Ako se u budućnosti otkrije neki novi apokrif, mislim da ćete puno trjeznije pristupati ovoj problematici i pustiti stručnjake da razbijaju glave o (be)smislu apokrifnih evanđelja.
2 Naškrabaj nešto | Zaprljaj papir | Mudrost moja | Goreee
