|
|
Biseri i o biserima
utorak, 20.12.2005.
Trener na informacijama
Moram priznati da se ponekad veselim otići i na informacije u školu. U principu ne idem dok me ne zovu, ili dok primjerice u nekoga jako ne sumnjam. Nekada, prije sedam, osam, 10, pa i 15,16, godina moralo se češće na informacije. Raske su htjele čuti od trenera kako stvari stoje. Vjerovale su one i tada ispričnicama, ali očito da je bilo nešto drugo u pitanju. Druga vremena. Ne. Možda da si malo polaskam kako sam imao 30 kilograma manje, 10-tak godina i više manje. Usput sad mi je 38. pa vjerojatno raskama i nisam toliko zanimljiv. Kod Mirele Polgar pred rat se moralo mnogo ići. Jedinica kao u prići. Malo malo pa zabrana treninga. I eto je danas. Mama, sestra u bolnici, dražesna i susretljiva kao uvijek. I kod Slavice se moralo ići u školu. I ona je išla u Ruđericu. Tamo i danas najradije idem jer je to moja škola, pa me raznježi sentimentalnost prema onoj zgradi i ljudima na Zelenom polju, u Neretvi, Cetini, Grandu, i dalje. Neću puno Slavicu spominjati jer je ona sada trener u klubu pa da ju nebi kompromitirao. Ni ja, ni Slavica, a ni drugi nisu bili ništa bolji, ni gori od ovih današnjih geliptera. Što je 20 godina u jednom stoljeću, tisućljeću. Pa generacija. Danas ja volim otići kod raski jer su mnoge i mlađe od mene. No, za istaći je i zanimljive informacije kod Blanke Haubrich, ili primjerice Tihane Šarlije. Išla je u dvije gimnazije u isto vrijeme. Glazbenu i standardnu. Ne znam kako bi se to zvalo. Pa prije 10 godina je to bilo. U obje ima sve petice. Ali, moraš bracika doći opravdati. Bože ko da bi njoj nešto falilo da je izostala malo više. Pa cura je igrala uz to i odbojku, išla u školu stranih jezika, pa lijepo igrajući odbojku i završila fakultet u USA. No, možete si misliti kako je danas kada u vrijeme scanera i fotokopirnih strojeva u boji dođete na informaciju. Ispričnice ispadaju iz imenika. Ne stanu ni u cijelu vreću. Ma kod Dine Švedl je bilo najzanimljivije. Ludilo. Ona je u svakom pogledu cura za pamćenje. Originalna u svakom pogledu. Nekada malo i u negativnom ali i to ide u rok službe. Bit će i ona mama. U sadašnjim generacijama išao sam kod danijele i dubravke. Raska u 1. razredu bila je mrak. Paf. UUUUUUUU. A onda ih je uzeo pod svoje Pirić iz Kemije. Bio sam i kod njega. Izvrsno smo se dogovorili. Pa možda je pomoglo i to što je osjetio da ja kemiju znam. Po srednjoj stručnoj spremi sam kemijski tehničar. Od Maje Danilović je raska bila također famozna. I ona je ubrzo otišla na porodiljski kao i ona od blizanki, pa se više baš nisam ni trsio ići tamo. U Ekonomskoj Nelina raska je primjerice pokazivala svaki puta izuzetnu volju da joj pomogne. Meni se strašno dopala. Ali, đabe, Nelica ju nije mogla svariti. I pored mojih dolazaka, pa i kavica u tvrđi, opa. Popravak baš kod raske. Zvala me i razrednica Valentine Šmajzl. Starija gospođa pred penziju. Pa što ću mislim si ja. Pa nema nekih problema kod nje. Ajd. Kada ta žena onako ispali.
- A vi ste taj!, kaže ugodno opuštena i staložena stara profačica. Prostruji me kroz glavu, kravata mi se još više stegne. Pa ona kuži da muljam s ispričnicama. No, ubrzo ona reće dalje
- Ja sam vas zvala jer sam morala vidjeti tko je taj Rukica kojega Valentina toliko spominje, kaže ona a meni onako pade tlak sa srca, a i svih 35 kilograma viška. Nažalost, brzo sam skužio da su te kile i ostale. Drugo je bilo sve u redu.
Veselio sam se upoznati i Kikicinu razrednicu. No, zakasnio sam a ona je držala neki test. No, Kiki se snađe pa kaže kako će profesorica u zbornici preuzeti ulogu razrednice i da će joj biti drago da me vidi, jer da čita moje tekstove. U novinama, nadam se, a ne na ovom blogu. Tu sretoh i Šislera. Profaća iz tjelesnog. Išlo ko ludo. Pogledao ocjene kikicine, opravdao sve što je bilo za opravdati i tada još uze i opravdao sve što je bilo izostanaka od Voloder i Marković iako im nisam više bio trener. No, vratit će mi kad tad. A sutra. Odnosno ujutro u 9.30 idem opet u opću. Jednom drugom prilikom ću otkriti tko je u pitanju. Ali, ispada da je skijala usporedo s Janicom u Americi pa u prosincu nije u deset dana bila cijela tri dana. Pričat ću vam kako mi je bilo.
Nekada je bilo i zaleta. Prof. Dekany igrao samnom basket i odbojku još u Joci i Mici, zezali se kod Rome i furali nekakve velike omote u kojima su bile ploče. I to longuše. I kako smo i dalje dobri, a bio je razrednik Karmeli, Kneževićki i Subotićki nije ni trebalo ići. Javi on i kaže kada su Karmi i Mirna smuljale. Nikada im to nije zamjerio. Zaletio sam se jednom kod Kuduza, tadašnjeg ravnatelja. Onako da vidim kako je tamo. A kad ono 10 vrsti mojih ispričnica kod njega. Za neke igračice nikada nisam čuo. Morao sam tada faksirati spisak onih koje treniraju. Pa su u roku jednog dana još svaka od cura morale dojaviti mi koju legicu, da stavim, ona da ih starci ne izlupaju. Ima dosta mojih legosa koji tamo predaju. Šimićka u Matematičkoj, pa Novoselićka, Ruška, Bogdanovićka u Jezičnoj. Pa Ćavar-Tadić, Kalazićka, Šisler, Bajsman u općoj. Dekany zemljopis a bivši padus Glavonja latinski u više škola. I sada ruki misli da ne kuže tvoje ispričnice.
|
|
|