rujabox
subota, 08.03.2014.
Cvilitrol u agoniji
Inspektor Frogling nije osjetio podrhtavanje tla. Divljački je nagazio na papučicu gasa, s obje ruke čvrsto stežući upravljač kombija koji je poskakivao po razrovanom šumskom putu i zanosio se u krivinama dok je Cvilitrol, ispružen preko stražnjih sjedala, zdvojno cvilio: - Umirem! Umirem! Liječnika, cvil! Svećenika, cvil! Oprosti mi Bože, cvil, griješio sam!
Frogling ga je pokušao nadglasati. - Prestani cviliti. Piliš mi mozak svojim cviljenjem.
- Lako je tebi govoriti mi neka prestanem, cviiiiiiiiiiil! A da je tebe ugrizla zmija, cviiiiiiiiiiiil, što bi tad bilo, cvil?
- Ti bi isto ovako cvilio i, kakav si papak, pustio bi me da krepam.
- Ali nije ugrizla tebe nego mene, cviiiiiiiiiiil! Požuri, cviiiiiil!
- Ovaj tvoj kombi ne ide brže.
- Ide, ali ti ga ne znaš voziti, cvil.
- Hoćeš ti voziti?
Frogling je naglo nagazio na kočnicu i Cvilitrol je, bolno cvileći, tresnuo na pod između sjedala. – Pazi malo, cvil! I zašto smo sad stali?
- Divlje svinje na putu.
- Gazi ih, gazi sve pred sobom, cvil. Što čekaš? Umirem, cviiiiiiil!
Frogling je samo odmahnuo glavom, zabrinuto promatrajući krdo divljih svinja koje su pretrčavale put. Bilo je to veliko krdo, mora da ih je bilo više od stotinu, a među njima je bilo nekoliko krupnih veprova s čijim kljovama nije želio imati nikakvog posla.
- Ooooooooo, cviiiiiiiiiiil, cviiiiiiiiiiil, cvil - zavijao je Cvilitrol nastojeći se popesti na sjedalo, no bio je sav sluzav i klizio natrag na pod. – Umirem! Pomozi mi, cvil!
Posljednji veprići su pretrčali preko puta i nestali u mračnoj šumi, a Frogling je ubacio u prvu i nastavio put, ne obazirući se previše na Cvilitrola. Nešto se čudno događalo. Šuma kao da je oživjela. Pažnja mu je bila usmjerena na grbavi put pun jaruga i rupa, blatnih zamki po kojima je kombi lako mogao proklizati, ali ipak je krajičkom oka opazio tamne sjene među stablima duž puta i negdje daleko ispred njega, neobično plavo svjetlo. Vozio je prema tom svjetlu jer nije imao izbora, skrenuti s puta se nije imalo kamo, a u retrovizoru je vidio kako stabla čupaju korjenje iz zemlje i koračaju za njima, grabežljivo pružajući ispred sebe grane i prijeteći zamahuju njima. Jedina sreća u nesreći je bila da je Cvilitrol zapeo na podu između sjedala i ne može vidjeti tu zastrašujuću vojsku stabala. I ovako je bilo nepodnošljivo slušati njegovo cviljenje. Uvjeren da umire, upravo se krenuo glasno ispovijedati i Frogling bi, da im stabla koja su ih slijedila nisu bila sve bliže i bliže, umro od smijeha, a ovako je umirao od straha i jedva se obuzdavao da i on ne počne vrištati.
- Oprostio mi, Bože – cvilio je Cvilitrol – zavodio sam sve redom. Maloljetnice i udane, cvil, nisam birao, ali samo riječima i samo virtualno. Dirao ih nisam. Zapravo, cvil, nisam ja njih zavodio nego one mene, a ja sam samo htio piti s njima sokić. Cvil. Ništa drugo. Ništa nisam kriv, cvil, cvil, cvil. Ni bludne misli me nisu morile, a one, te pohotne bezobraznice, proganjale su me i olajavale, i smijale mi se kao da je biti čedan grijeh. O, cvil, cvil, cvil! Mnogo su mi skrivile. Jedna me, prokleta bila, cvil, skoro silovala. Sokićem me namamila u svoj brlog i jedva sam joj pobjegao, cvil, ali jesam, spasio sam svoju nevinost. Druga se, čim sam je pozvao na sokić, htjela rastati, a treća, e ta je bila najgora od svih, mala zavodnica Hemi, pola Kvizboxa je zavela, a bila je pred udajom i nije me šljivila dok se nisam pozvao kod nje na sokić, tad ti je ta Hemi, ostavila zaručnika pred oltarom. Sve zbog sokića sa mnom. Pravedno si je kaznio kad si je smanjio. Drugo nije zaslužila. Ako me spasiš, objesit ću je na špigl u kombiju da se lijepo njiše dok se skupa vozimo.
Frogling se snebivao. Malo se opustio jer ih stabla više nisu slijedila, sudeći po svemu, ustuknula su pred bakljama, poredanima s obje strane puta, a i dvorac je bio na vidiku. No brinuo ga je svijetleći plavi stup. Nije mogao procijeniti, izdiže li se iz dvorca ili pada s neba. Što bi to moglo biti, pitao se. Nije slutilo na dobro. Stoga je parkirao izvan zidina zamka iako je mostić bio spušten preko opkopa, a dveri širom otvorene.
- Zašto smo sad stali? – zacvilio je Cvilitrol.
- Stigli smo.
- O hvala ti, Bože, cvil.
- Hm, ne misliš li da bi bilo primjerenije zahvaliti se meni.
- Tebi? Cvil, cvil, cvil! Zašto tebi?
- Jer te nisam ostavio da krepaš u onoj kolibi.
- Nemam se što ja tebi zahvaljivati, cvil. Ti si me uvaljao u nevolju. Oteo si moj kombi i mene, natjerao me u onu kolibu, ti si kriv što me ugrizla zmija, cviiiiiiiiiiiiiil! Znam ja dobro tko si ti i tko te poslao.
Inspektor Frogling je samo odmahnuo glavom i izašao iz kombija. Bilo mu je posve jasno da je očekivati od Cvilitrola barem mrvicu zahvalnosti, jednostavno previše. Uzdahnuvši, usmjerio je pažnju na dveri; onaj stup plavog svjetla je bio nasađen u dvorište. Vidio ga je tek djelić, ali i to je bilo dovoljno. Pitao se odakle je i što to ima značiti. Radi li se samo o svjetlosnom efektu kojim gospodarica Magda želi zadiviti svoje goste ili nečem posve drugom, možda opasnom. Pomislio je da bi trebao prvo istražiti što se događa u dvorcu pa ako je sve u redu, vratiti se po Cvilitrola, no Cvilitrol je u kombiju već ludovao i nabijao nogama po vratima, tako snažno da se kombi ljuljao. Postojala je i realna opasnost da se Cvilitrolu dogodi nešto loše dok on istražuje. Ne bih se trebao zamarati što će biti s tim dosadnjavovićem, pomislio je, ali ipak ga nije mogao ostaviti samog i nezaštićenog. Možda mu i nije tako loše kao što cvili, takvi kao što je on, nikada ne umiru, a opet, ali nikad se ne zna.
Otvorio je vrata i poželio ih zalupiti jer je Cvilitrol proizvodio cvileće zvukove takve visine da su ga zaboljeli bubnjići i bilo je pravo čudo da stakla na kombiju nisu popucala.
- Umukni!
- Htio si me, cvil, ostaviti – optuživao ga je Cvilitrol i pritom ronio gorke suze.
Inspektor Frogling ništa nije rekao, samo je stajao kraj otvorenih vrata i zaprepašteno promatrao Cvilitrola. S njim se događalo nešto jako čudno i jako gadno. Odjeća mu je bila sva mokra i slijepljena od sluzi. Cvilitrolova fensi šmensi frizurica je izgledala kao da je na nju nanio previše gela i otužno mu se spljoštila uz glavu. Sluz mu se razvlačila među prstima, ali barem više nije onako prodorno cvilio već je samo tiho skvičao i molio da mu pomogne.
Inspektoru se gadilo dirati to sluzavo stvorenje. Stao je pretraživati kombi, nadajući se da će pronaći nešto u što bi mogao umotati Cvilitrola i tako ga unijeti u zamak. Bilo bi idealno kad bi nabasao na kakav dovoljno veliki komad najlona ili smotani tepih. Pronašao je samo zelenu dekicu s cvjetnim uzorkom.
Cvilitrol se nije bunio dok ga je oprezno umatao; prepustio mu se s povjerenjem. Zapakiravši ga tako da su mu je iz cvjetne dekice virilo samo lice, izvukao ga je iz kombija i prebacio preko ramena.
- Gdje smo to? – panično se oglasio Cvilitrol. - Cvil, kamo me to vodiš? Stani! Stani! Ni koraka dalje! – Sapet u dekicu, Cvilitrol se nemoćno bacakao, a inspektor Frogling nije mario za njegove proteste. – U pomoć, cvil! Ni mrtav neću, cvil, pod krov one nevjernice!
Cviljenje mu nije pomoglo. Već su bili u dvorištu zamka gdje Cvilitrol napokon umuknuo, i obamro od straha koji mu je u kosti utjerao svjetlucavi plavi stup. Samo su mu nezaustavljivo tekle suze i pomiješane sa sluzi kapale po kamenim stubama dvorca u kojem je bilo vrlo živo i veselo. Cvilitrolu je to veselje bilo mrsko. Bilo mu je loše, a i strahovao je da će osim one proklete nevjernice i njezinog ljubavnika, zateći sve svoje ljute neprijatelje.
