rujabox
subota, 25.05.2013.
Kraj kamina
Gospodarici Magdi je zastao dah. Skomy nije pretjerao; Maksimilijan Rockatansky je bio pljunuti Mal Gibson. Godine nisu naškodile njegovu izgledu, naprotiv, učinile su ga još privlačnijim, muževijim. Njegov osmijeh je bio neodoljiv, a plave oči ispunjene divljenjem; Magda je znala prepoznati divljenje u očima muškarca, a prepoznao ga je i Skomy koji je s vrha stuba promatrao spektakularni silazak svoje gospodarice. Scena je bila gotovo filmska. Lelujava svila oko njezinog tijela, koja se rastvarala otkrivajući duge noge, sjajna plava kosa, ispružene bijele ruke koje je on, koraknuvši prema njoj, spremno prihvatio i obje kavalirski izljubio. Skomyju je zamalo pozlilo od sladunjavosti prizora, a Magda se čak i malo zarumenila.
- Ti stvarno izgledaš kao Mel Gibson – rekla je zamalo se ugušivši od uzbuđenja.
- Svi mi to govore – gospodin Rockatansky se doimao kao da mu je malo neugodno.
- Kad si napisao na chatu da izgledaš kao on, mislila sam da si mu možda tek malo sličan.
- Na chatu? Kakvom chatu?
Magda se na trenutak dva zbunila, a zatim grleno nasmijala, lagano ga gurnuvši laktom u rebra. – Sav si vražji.
- Bojim se da ste me s nekim zamijenili. Nikad ništa slično nisam napisao, pogotovo ne na chatu, ali moram priznati da mi je pomalo žao što ova srdačna dobrodošlica nije bila namijenjena meni.
- Zar... Zar ti, ovaj vi... Zar ne igrate na KvizBOX- u – jedva je prevalila preko usana dok su joj obrazi plamtjeli od nelagode. – Ne znamo se od tamo? – Povukla se korak unatrag i prekrižila ruke na prsima.
- KvizBOX? Nikad čuo. Što je to?
- On line kviz. Vrlo zanimljiv kviz, šarolik, najbolji na kojem sam bila. Dobro dođe da čovjek provjeri svoje znanje, a usput se i svašta nauči, popune se rupe u znanju – razbrbljala se Magda, nastojeći prikriti nelagodu. – Ima i taj chat na kojem zna biti vrlo veselo, ponekad se smijemo do suza. Ekipa je odlična, uglavnom, sve pametni, zanimljivih i duhovitih ljudi. Dobro, ne baš svi, ima iznimaka. Evo večeras očekujem društvo s KvizBOX-a, da se konačno i upoznamo.
- Zvuči zanimljivo.
- Svakako morate doći na KvizBOX.
- Nažalost, ja sam poslovan čovjek i nemam vremena igrati on line kvizove iako bih to, moram priznati, volio.
- Ali ponekad se morate i malo opustiti, rasteretiti. Nije sve u radu.
- Nije, ali od rada se živi. Nego, lijepa gospođo, prijeđimo na posao.
Maksimilijan Rockatansky se sagnuo i otvorio kartonsku kutiju koju je Magda tek tad primijetila na podu. Izvadio je iz nje srebrnkasti predmet koji Magdi najviše sličio na skulpturu, nešto što bi možda, možda napravio Damien Hirst. – Oh, predivno je. – Kažiprstom je lagano prešla po sjajnoj cijevi.
- Sa zadovoljstvom vam predstavljam revolucionarni proizvod moje tvrtke, koji sam u cijelosti sam osmislio i konstruirao – ponosno se isprsio Maksimilijan. – Let lampa koja pjeva, model Lucky.
- Let lampa?! – zaprepastila se Magda. – Vi mora da se šalite. Što će meni let lampa? Nudite tu svoju let lampu negdje drugdje, ja je neću kupiti. Možemo popiti po čašu vina, Skomy – Magda je pucnula prstima – ali let lampu, iako vrlo zanimljivo izgleda, slobodno spremite natrag u kutiju. Ne razumijem se u te tehničke stvari i ništa o njima ne želim znati.
- Ali gospodarice Magda – Maksimilijanov osmijeh je bio pomalo fakinski, dječački i Magda se uplašila da bi je tim osmjehom na svašta mogao nagovoriti, pa i da kupi tu let lampu. – Let lampa je naručena i u cijelosti plaćena, na vama je samo da je preuzmete.
- Naručena? Tko je to mogao naručiti? Ja sigurno nisam, na krivoj ste adresi.
- Sasvim sigurno nisam, evo, pogledajte sami što piše na narudžbenici. – Odložio je let lampu na stolić i izvadio iz kutije kopiju narudžbenice. – Zamak u šumi, to je ta asdresa, zar ne. Predati u ruke gospodarici Magdi.
- Pa tko mi je mogao naručiti nešto takvo? To se netko sprda sa mnom.
- Naručitelj Ruja.
- Sad je sve jasno! Ta Ruja je ovaj put stvarno pretjerala, luđakinja.
- Ruja je žensko? Mislio sam da je muško, vaš prijatelj.
- Hm, sad kad to kažete, ni ja više nisam siguran. Navodno je žensko, ali kod tih poznanstava s interneta nikad ne možete biti sigurni tko je tko i kakav je.
Skomy im je diskretno prišao, noseći na srebrnom pladnju dvije čaše vina. Uzela je čaše i očima mu dala znak da se izgubi, a zatim pružajući čašu Maksimilijanu, onemoćalim glasom rekla: - Ovo me je sad stvarno uzrujalo. Jedva se držim na nogama, sjednimo pored kamina.
Oslonila se na ruku koju joj je Maksimilijan kavalirski ponudio. Spustivši se u naslonjač, teško je uzdahnula. – Bit će najbolje da tu stvar odnesete Ruji.
- Nemojte tako, gospodarice Magda. Dopustite da vam objasnim – rekao je odloživši čašu na stolić i privukao tabure do Magdinih nogu.
Odmahnula je glavom. – Mene to ne zanima. Ruja će znati što s tim, ja sam dama.
Ne obazirući se na Magdino protivljenje, uzeo je let lampu i sjeo na tabure, uputivši Magdi pogled od kojeg bi se svaka žena morala rastopiti pa tako i ona. – Pogledajte ovaj dizajn, zar ne izgleda lijepo? Može poslužiti kao dekorativan predmet, ali ona je mnogo više od toga.
Stao joj je objašnjavati kako let lampa fukcionira. Magda se nije ni trudila slušati ga iako je imao vrlo ugodan glas, samo ga je gledala. No zato je Skomy s druge strane odškrinutih vratiju pomno slušao. Njemu se let lampa koja ima skrivene gusjenice i može se kretati sama te otkriva što treba poletati i samostalno obavlja sav posao, činila vrlo zanimljivom. To nije bila obična let lampa već robot. A zatim još svi oni dodaci, nastavci za odvijače koji se sami montiraju i odvijaju, mogućnost da se let lampa pretvori u lemilicu, tako preciznu da joj se može povjeriti i najosjetljivija elektronika.
- No to nije sve – hvalio je Maksimilija svoj proizvod. – Let lampa Lucky pjeva. Volite li operu, gospodarice Magda?
- Oh, da, obožavam iako nisam često u prilici uživati u njoj.
- Onda ćete u ovome uživati.
Nježna glazba je ispunila salon i Magda joj se prepustila, zatvorivši oči. Vatra u kaminu je ugodno pucketala i obasjavala joj lice. – Predivno, tjera suze na oči.
- Griegov Peer Gynt, Solveigina pjesma.
Ovo je već za Skomya bilo previše. Išuljao se na dvorište i pripalio smotanu žižu. Let lampa Lucky je zbilja bila glasna. Ponadao se da to zavijanje neće morati slušati cijelu noć, kad su mu već propale nade da se od mećave nitko neće moći probiti do zamka. Od mećave ni M, a netko je već stizao, automobilska svjetla su se približavala zamku.
Bio je to sladoledarski kombi. Tiho opsovavši, Skomy je uvukao dim. Baš odmah im je morala navaliti čitava horda, a još su i uranili. No iz kombija je iskočio samo jedan balavac, ne mnogo stariji od njega.
- Gdje je moja ljubljena gospodarica Magdica? – zacvilio je, skriven iza ogromnog buketa crvenih ruža koji je izgledao kao ružin grm na nogama.
- Unutra – Skomy je lijeno mahnuo glavom. – Čeka kraj kamina.
- Kraj kamina! – zaorio se razdragan cvilež. – Kraj vatrice me moja vatrena dama čeka.
Skomy se poveselio. Ovo mora da je Cvilitrol. Sad će biti zanimljivo, pomislio je i pošao za njim.
- Kakvu to jezivu muziku sluša? – cvilio je. – Sad ću joj ja pustiti Prljavce. Gasi to, gasi, stiže prava muzika!
Ružin grm na nogama se probio u salon, glava provirila iza njega. Cvilitrolove oči se raširile, malo je nedostajalo da iskoče iz glave, vilica mu se objesila. Otvarao je i zatvarao usta kao ribica, a onda se prolomio krik. Maksimilian i Magda su se prestrašeno trgnuli i okrenuli prema došljaku.
- A tako ti meni! Kraj kamina! Baš kraj kamina si to morala napraviti – zavijao je Cvilitrol.
- Ne razmijem, u čemu je problem? – Maksimilijan je bio istinski zaprepašten. – Tko je ovaj?
- Što te briga tko sam ja – Cvilitrol je lupao nogom o pod i trgao ruže. Latice su frcale na sve strane. – Tko si ti? Odakle ti pravo da sjediš kraj kamina? To je moje mjesto.
- Oprostite, nisam znao...
- Mali moj Cvilitrol – nježno će Magda. – Jesi li to ti?
- Više nisam tvoj mali. Prevarila si me, zgazila našu ljubav – gazio je po raskomadanom cvijeću i napucavao stabiljke. – Ja sam ti bio privjesak, oj, joj, joj, joj...
- Nije to što misliš. Gospodin Rockatansky mi je samo donio let lampu Lucky koja pjeva. Baš smo je isprobavali.
- Vidio sam što ste isprobavali kraj kamina.
- Ruja je naručila...
- Ruja mutikaša! I ona u ovome ima prste. Rekao sam ti da se ne družiš s njom, da ona sve upropati, i što je napravila, poslala tog tipa da sjedi na mom mjestu kraj kamina. Pa ga imaj! Ako ti on bolje paše uz kamin. Cvil, cvil, šmrc... Odlazim. Zauvijek.
- Maleni, sve si krivo shvatio.
- Ne zovi me maleni, ti nevjernice, prevrtljivice...
- Ovo je nedopustivo – snebivao se Maksimilijan. – Ovako se ponašati prema jednoj dami.
- Ja ne vidim damu. Ovdje nema dame.
- Smjesta se ispričaj gospodarici Magdi.
- Baš neću, neću, neću i neću! – Istrčao je iz salona zavijajući: - Moji osjećaji, moji povrijeđeni osjećaji...
Magda je klonula u naslonjač.
- Jeste li dobro, gospodarice Magda? – brinuo se Maksimilijan.
- Bit ću dobro, moram biti dobro – prošaptala je.
- Tko je ovaj čudan stvor? Je li to vaše društvo s KvizBOX-a?
Na rubu suza, kimnula je glavom, a Maksimilijan reče: - Nadam se da nisu svi takvi.
I Magda se nadala.
