rujabox
petak, 29.03.2013.
Juha od poriluka i druge čarolije
Iz čađavog kotla, obješenog nad otvorenim ognjištem, izdizale su se alkoholne pare; Magdinom kuhinjom se širio snažan miris mirodija i miješao s drugim kuhinjskim mirisima. Sve radne površine su bile zatrpane gomilama povrća koje je sluga Skomy od jutra čistio, prao, gulio i sjeckao.
Kose povezane maramom s cvjetnim uzorkom i opasana pregačom, Magda se preznojavala za štednjakom; u loncima i tavama na staklokeramičkoj ploči je kipjelo, cvrčalo i žvrgoljilo. Kratko je popržila češnjeve češnjaka na maslinovom ulju, tek toliko da zamiriši i sasula u tavu bijele kolutove poriluka, promiješala, a zatim u lonac u kojem se kuhao slanutak, ubacila krumpir narezan na kockice.
- Skomy, guzico lijena! – viknula je mješajući poriluk u tavi. – Miči taj kotao s vatre! I temeljac donesi!
Kraj kamenog sudopera u kojem je prao listove endivije i crvenog radiča, Skomy je prestrašeno poskočio i promrmljavši psovku, trknuo do ognjišta.
- Nešto si rekao, Skomy? – zapitala je, vilicom provjeravajući krumpir koji se kuhao u ljusci.
- Rekao sam, odmah, gospodarice – pokorno će Skomy i zaškrguće zubima. Micanje kotla s vatre je bio posao za dvojicu, ali gospodarica nije marila za te stvari, samo da se njezine zapovijedi izvršavaju na vrijeme.
- Učinilo mi se da sam čula nešto drugo.
- Kamo da stavim kotao?
- Pa nekamo da se vino polako hladi, ali ne u dvorište – nervozno je odvratila. – Lugar je tamo, a taj poloče sve što nađe. Odnesi ga na trijem.
- U redu, gospodarice – kroz stisnute zube procijedi Skomy, kilaveći se od težine vrelog kotla kroz čije je ručke provukao debelu, drvenu motku.
- Požuri, nesrećo! – viknula je, istresajući kuhani ječam u drvenu zdjelu. – Listove endivije i radiča treba dobro osušiti čistom krpom i narezati na rezance, a zatim ćeš naribati sir za složenac. I ne zaboravi temeljac!
Skomy se s mukom dovukao do trijema i odložio kotao. Koljena su mu se tresla, a ramena bridjela. Podlakticom je obrisao znojno čelo i naslonivši se na zid, iz džepa zamrljane košulje izvukao do pola popušenu žižu te je pripalio zippo upaljačem. Ne obazirući se na Magdino dozivanje i kreštanje iz kuhinje, uvukao je dim u pluća i svrnuo pogled na nisko obješeno, sivo nebo. Mirisalo je na snijeg i Skomy je priželjkivao da do večeri nastane takva mećava da se nitko neće moći probiti do zamka. Uvukavši još jedan dim, guštao je zamišljajući gospodaričino lice dok bude sva uprađena, u svojoj najseksi haljini, nervozno obilazila oko raskošno prostrtog stola u blagovaonici i prebrojavala srebrni beštek; gadura ga drži za lopova. Zamišljao ju je kako kroz prozor zameten snijegom zabrinuto promatra mahniti ples gustih pahuljica i osluškuje zavijanje vjetra. U mislima je vidio kazaljke starinskog sata kako neumorno hrle naprijed i drobe vrijeme, zanio se u monotono njihanje klatna...
Pseći lavež ga je prenuo iz ugodnog sanjarenja. Nagnuo se preko drvene ograde; psi su se ustrčali kao ludi i jurišali na čvrsta dvorišna vrata, iz iskeženih gubica cijedila im se slina. Lugar je na trenutak zastao nad raskomadanim truplom veprića, s krvavim lovačkim nožem u podignutoj ruci. Skomy mu nije mogao vidjeti lice, ali znao je da mu usne iskrivljene u onaj njegov, odvratni polucerek. Povukao je još jedan dim, pitajući se bi li lugar podjednako lako, kao što je ubio veprića, mogao ubiti i čovjeka.
- Skomy, Skomy! Kakva je to larma? – dopiralo je iz kuhinje. – Dovuci se ovamo, lijena guzico!
Naslonjen na ogradu, Skomy se pretvarao da ne čuje gospodaricu. Lugar je obrisao krvavi nož o hlače i zatakao ga za pojas, a zatim bez žurbe odjenuo košulju, prekrivši njome nož. Cijev puške je nježno pomilovao vršcima prstiju.
Psi su se nadglasavali s prodornim zvukom automobilske trube.
Skomy se glasno nasmijao; ovo je bolje od svega što je zamišljao. Povukao je još jedan dim i bacio opušak u kotao gdje je, napivši se vina, poprimio lijepu tamnocrvenu boju te postao nezamjetan među grančicama cimeta i ružmarina, listovima lovora, klinčićima i drugim mirodijama. Lijeno se zaputio natrag u kuhinju, vičući još sa trijema: - Gospodarice! Gospodarice! Gosti! Gosti su stigli!
Gosti! Magda se skamenila, ne znajući što prije da počne, a Skomy ju je glupavo gledao, očekujući daljnje upute. – Kako stigli? – izustila je slabašnim glasom. – Rečeno je u osam, ne prije.
Skomy je slegnuo ramenima, a iz jednog od lonaca na šednjaku se začulo klopotanje, poklopac stao poskakivati; a gusta bijela pjena se slila niz lonac i preplavila štednjak. Sva ojađena, Magda je požurila maknuti lonac i počistiti nered. – Skomy, moraš ih zaustaviti – dahtala je. – Neka ih lugar odvede u šetnju, dugu šutnju po šumi.
- A veprići?
- Pusti sad vepriće. Ne mogu ih ovakva primiti. Trči, nesrećo i da si prije natrag nego tamo.
Ne gubeći vrijeme do Skomyjeva povratka, Magda je ubacila u mikser pirjani poriluk, kuhani krumpir i slanutak, a zatim se sama prihvatila rezuckanja endivije i radiča, zaključivši da nema vremena za sušenje listova kuhinjskom krpom. Brinula se kako će sve stići, a još bi se trebala i istuširati; na namakanje u aromatičnoj kupci može zaboraviti; i oprati kosu mora, napraviti frizuru, našminkati se... Barem je haljina od zlatnog lamea, s izrezom na leđima do guzice, spremna da samo uskoči u nju.
- Gospodarice! – zagalami o je Skomy, banuvši zadihan u kuhinju.
Ne podižući pogled s posla, naredila mu je: - Odmah se primi guljenja krumpira za složenac i nareži ga na ploške široke pet milimetara, ni manje, ni više.
- Gospodarice!
- Nemamo vremena za gubljenje.
- Ali gost ne želi u šetnju po šumi, a i lugar je nekamo nestao.
- Kako?
- Kaže da mora hitno razgovarati s gospodaricom zamka. I nije gost nego pandur.
- Pandur? – začudila se Magda. –Misliš, policajac? Kakvog posla ima policija ima sa mnom.
- To ja ne znam.
- Naravno da ne znaš, što ti uopće znaš. Nego, Skomy, da nisi ti nešto smutio? Sigruno tebe traže.
- Ja? Meni je već stvarno dosta da me držite za kriminalca. I nije tražio mene nego vas. Ima značku, nekakav SOSKK.
- Reci tom panduru da se vrati sutra ili još bolje, prekosutra. Sad ga nikako ne mogu primiti. I ako te nešto pita, reci da si moj nećak i ništa ne znaš, reci da si malouman.
- Ali ja nisam malouman – pobunio se Skomy.
- Oprostite na smetnji – začuo se dubok, erotičan muški glas, stvoren za strastveno šaputanje na jastuku.
