Kao prvo - jedan kratki uvod - i dalje radim (uglavnom) od kuće, družim se sa jaako uskim krugom ljudi (odbila neka rođendanska/karmine druženja), nisam preboljela mrsku nam boleštinu i uspjela se izboriti - za početak - za prvu dozu cjepiva. Jedno riječju - u životu Rudarke - ništa posebno. Ili bi to već trebao biti problem?

No, ne možemo zanemariti da je svaki veliki odmak od normalnog života - ratno stanje, požari, potresi, pandemije - nešto što nas može izbaciti iz (psihičke) ravnoteže. Tu još možemo uključiti smrt bliskog roda - i eto psihičke neuravnoteženost (kako sam to lijepo sročila).

Uglavnom, ova pandemija, iako sam mislila da će trajati tek nekoliko mjeseci (što bi za neke bio dovoljan okidač) - sad već traje preko godinu dana. Isto takom nisam sigurna da će se ikad više svijet vratiti na tzv. "staro". Da, sigurna sam da će u nekom trenutku doći do opuštanja - Amerikanci već danas propagiraju skidanje maski za one što su procijepljeni, kod nas se reklamiraju koncerti (doduše uz određene uvjete procijepljenosti nazočnih). No, teško da će sve biti isto kao nekad. Never.

Sad je pitanje - gdje je granica kad bi trebali potražiti pomoć psihologa (za one "zdravog" uma) i/ili čak psihijatra (za one "druge")?

Tokom svog života prošla sam neke stvarno psihički teške trenutke (stari blogeri znaju o čemu pričam), no kako sam - po mojoj familiji - skoro pa "bez srca" (ja bih rekla da sam dovoljno realna i razumna da mogu prepoznati situacije, procijeniti rizike, odraditi sama određene psihološke tretmane) - nisam bila u situaciji da razmišljam o dodatnoj pomoći stručnjaka. No, ne smatram da je to neki bauk i da ne bi trebalo tražiti pomoć. Luda su vremena. Nema se tu što reći.

Uglavnom, gledam svoje prijatelje, kolege, susjede - svatko se na svoj način bori zadržati mrvicu zdravog razuma. No, da li je to svima dovoljno?

Nakon ovog uvoda, eto mojih (totalno laičkih) savjeta:

- Nađite nekoliko minuta (sati?) u danu i uživajte u čemu vam je već i inače najljepše - neka dobra knjiga, čaša alkohol/kava/čaj, meditacija, masaža, vježbanje, molitva, online shoping... što god vam je najdraže, što najviše volite, što vas totalno opušta (i/ili veseli) - i ne, ne smatrajte da je to sebičnost ili rasipnost - ovakve sitnice koje život znače su najbolji lijek za naše duhovno iscjeljenje,

- Družite se - ne mislim sad sa svima i svakim - no, odaberite si određeni krug ljudi s kojima ćete biti često - skoro kao nekad. Ponekad i telefonski ili još bolje video poziv nekom dragom (ja volim vizualni kontakt) puno čini za naše duhovno zdravlje. Ne zanemarujte taj društveni aspekt našeg života. Mislim da nismo ni svijesni koliko nam fali komunikacija - od onih s prodavačicama u dućanu, tetama na placu, kolegama (polu-poznatim) u redu za gablec na poslu...

- Radne zadatke - od onih domaćih (peglanje, pranje, kuhanje) do onih poslovnih - treba i dalje odrađivati u zadanom obimu, roku i vremenu. To je jako bitno. Kako radim od kuće, strogo si zadam dnevne zadatke, navijem budilicu za ustajanje ujutro - i radim kao da sam u četiri uredska zida. Ovaj dio koncentracije na zadane okvire je najteže postići. No, pretpostavljam da su to neki već usvojili, a ostali otišli "u žicu" tj. realni ured sa zadanim radnim vremenom...

- Potrebno je poduzeti sve zdrastvene i higijenske mjere kako nam nalažu epidemiolozi, no nakon toga - što je tu je - ne treba praviti dramu oko sumnji da li ćemo se zaraziti ili ne. Hoćemo, nema tu zbora. Truditi ćemo se da to bude u što blažem obliku (čitaj: cijepite se) i da nećemo prenijeti isto na široki krug ljudi. Zgrožena sam pričama o kolegama što "svrate na posao", pa na kraju radnog dana svima otkriju da im "baš i nije najbolje".

- Jedan je psihijatar nekidan izjavio na tv da moramo razmišljati kratkoročno - iz dana u dan. No, ja se s tim ne slažem. Smatram da trebamo razmišljati i o bliskoj budućnosti - veseliti se odlasku na more, možda nekom izlasku na (epidemiološki prihvatljiv) koncert, kazalište. Baš sam nekidan bila na književnom druženju sa poznatim nam književnikom i akademikom P. Pavličićem - na parkiralištu uz lokalnu nam gradsku knjižnicu. Svi smo uglavnom sjedili sa određenim razmakom, nosili maske - no, bio je guštu... opaki.

- I za kraj: ako se nakon svega osjećate izgubljeno, prestravljeno i nedajbože nešto još gore - javite se liječniku za stručnu pomoć.

Pozdrav od domaće vam babe Vange (čitaj: Rudarke)