Kao što se desilo nekoliko godina za redom, ljetni godišnji stigao početkom prosinca.

Guzda radio više - manje cijelo ljeto (a i ostatak godine), Rudarka se mogla izvući s tjedan do tjedan i pol slobodno, ali glupo mi bez Guzde, a i moram priznati - ležanje na jadranskoj plaži i skupi kokteli/pivo nisu baš moj đir. Osim onih nekoliko dana što se uselim familiji. No kako ostaju svake godine bez po jednog djeteta što s gnušanjem odbije ljetovanje sa roditeljima, ja ću im još biti najdraža.

Anyway, ove godine, moram priznati dosta kasno, odlučili da će destinacija biti Vijetnam. Zapravo je još prošle (odnosno prije dvije) godine Guzda navijao za Vijetnam, pa se desila Kuba. Tako sam i ja ove navijala za jednu lokaciju u Africi, no avaj, ovaj moj se baš i nije dao.

Bacili se u još luđe planiranje - kupili povratnu avionsku kartu Zagreb - Doha - Saigon (oliti Ho Chi Minh) i rezervirali par noći na početku i kraju puta. I on-line vizu za ulaz - multi, bilo je još nekih planova, no u međuvremenu zbog lošeg vremena propali. Za Rudarku koja voli kontrolirali - ravno avanturi u prašumi. Doslovno.

Bez obzira što se čovjek pripremi da će ga dočekati visoka temperatura i vlaga, nitko te ne pripremi za ludnicu na ulici - u ovom slučaju Ho Chi Minh-a - promet ovog 8+ milijunskog grada uglavnom se obavlja na skuterima. I ne bi vjerovali, ali se sve da transportirati na skuteru - od cjelokupne familije (pride baba/deda), frižidera, dijelova kuće, male djece....

I tu ne bi bio problem. Da ne zaželiš preći ulicu. Tu nastane frka. Pošto se isti, uključujući i automobile voze bez obzira na oznaku crveno/zeleno. Trik je da stisneš zube (i guzu ) i polako kreneš. Vjerujte mi - proći ćeš ulicu neozlijeđen. Doduše, malo uznevjeren, nooo - sve su to čari Viet Nama.

No problem nastane kad se opustiš na nogostupu. Odjednom ti netko iza tebe trubi - jer dotični na skuteru "skraćuje" put jednosmjernom ulicom (naravno, u kontra smjeru).... ludo i nezaboravno. Doduše, od jet-lega i par piva odrveniš i asimiliraš se u gomilu kao da si rođen na ulicama Vjetnama.

Drugo - hrana. Meni se sviđa jer je manje začinjena tj. ljuta od tajlanske. Hrana se bazira na riži, ali i svježim namirnicama - raznim salatama, limunskom travom, đumbirom, egzotičnom voću i tko zna sve čime...



Isto tako, kako se radi o komunističkoj zemlji - ima i svinjetine, piletine, ribe, žaba, a i ostalih čuda slatke, slane vode i ostalih medija....

Domaći jedu doslovno na cesti. Radi se o pokretnim restoranima koji se nalaze na određenim dijelovima grada u vrijeme doručka/ručka/večere...





Uglavnom sam birala vijetnamsku hranu i jela kao lokalci - štapićima. Čak i juhu. Zapravo štapićima vadiš iz juhice sve što je kruto, a u lijevoj ruci držiš žlicu s kojom si u usta dodaješ tekući dio. Predobro.



Da sad ovaj post ne bude predugačak, skratiti ćemo priču. Bilo je tu obilazaka starih drevnih carskih palača, "mirišljavih" lokalnih tržnica gdje domaćice obavljaju kupnju sa skutera, engleskog pub quiz-a (nešto neponovljivo, no bila bolja od starog Indijca ), vožnje avionom u VIP (stvarno nismo znali što smo platitli ).



Uglavnom, ludo i nezaboravno. Preporučam. Vijetnam je komunistička zemlja i bez obzira na dio stanovništva što si može priuštiti skupe automobile - Guzda veli da nije vidio više Maibacha na cestama nego u Ho Chi Minhu, ne vidiš na cesti sirotinju koja gladuje. Isto tako je za strance iznimno sigurno i bez obzira što ti se ne klanjanju i smješkaju kao na Tajlandu - nekako je ok.

I za kraj - stvarno ne može bez pive. Lokalne. My favorite - Tiger i/ili Tiger Cristal