Već dugo pokušavam napisati ovaj post. Mislim da je konačno vrijeme da se i to napravi. Učini. Whatever...

Nakon suludog ljeta, punog jurnjave po bolnicama, smirivanja ufraštene familije (one iz Dojčland što samo dođu, smješkaju se i odu - bez da pitaju da li sve to košta), smješkanja, bedinanja, nakuhavanja... uglavnom, Sveki je otišla... zauvjek.

Da, da... sjećate se mnogih mojih postova o njenim ludorijama. No, tko zna kakvi ćemo mi biti u tim godinama. Tko je nedužan neka prvi baci...

Uglavnom, nakon cijelog života ostalo je....

Nemojte me krivo shvatiti. Moja svekrva je bila sirota samohrana roditeljica skromnih primanja i borila se cijeli život kako je umijela i mogla. Isto tako se i zabavljala - jer bila je to vesela žena okružena prijateljima (doduše, koji su ju iskorištavali, noo... nećemo sad o tome). Hoću reći - većinu je života proživjela kako je željela. Barem mislim da je tako bilo.

Da se vratimo na ono što je ostalo nakon svega...

Nešto starih crno-bijelih slika, nešto onih u boji (unučad u raznim varijantama odrastanja), kristalne čaše (Rudarkih poklon od prije nekoliko desetljeća), stari iznošeni veš i nepopijena čaša vode što je na stolu stajala nekoliko desetaka dana.... čak i više.

Ok. Shvatili ste. Ne bi vjerovali, no nakon svega (Rudarka je obilazila Sveki u bolnici, vidjela ju posljednja od familije, pomolila se, organizirala sprovod...) osjećam neki blues za tom ženom.

Bila je ona, kao možda svi mi - najveći neprijatelj samoj sebi, no prema meni - u svakom trenutku o kej. Uvijek je uskakala kad je trebalo, nikad smetala. Što bi čovjek više tražio od familije "in law" ?

Zapravo je ovaj post morao ići u drugom smjeru. No, valjda je trebao na kraju ispasti ovako.

Sad znate zašto me nije bilo cijelo ljeto. Next time neka veselija tema.

Voli vas Rudarka