Krajnje je vrijeme da blogersku zajednicu uveselim detaljima iz privatnog života. Neki će se sjetiti serije o Kraljici Majci , pa one o pametovanjima najdraže mi Sveki , pa još nekim članovima Rudarkine bliže i šire obitelji.

Naime, unazad nekoliko dana desio se breaking point u našoj obitelji.

Mala (20) je (ponovno) otišla na morsku pećalbu, ovaj put manje stresno po Rudarku jer je ista preživjela pola prošle godine bez većih (zdrastvenih) problema, pa si mislim - ajde, sada je godinu dana starija, pametnija....

Kućni ljubimac, famozni afrički tvor (6,5), i o njemu je bilo nešto postova u prošlosti , je nažalost, nakon dugogodišnjeg života napustio ovaj svijet. Ovdje moram priznati da smo - pošto nisam neka suluda ljubiteljica domaćih životinja, odahnuli svi u kući. Uključujući i našu prijateljicu kojoj je isti ostajao na skrb do smo se skitali svijetom.

Siroti naš tvor doživio je duboku starost pa se u posljednjih pola godine tako i ponašao - niti je više imao dobar njuh, niti se više igrao (tvorovi su vam vesela i zanimljiva bića koja se vole igrati svime i svačime ), niti.... a možda je zato što smo ga tretirali najnormalnije za navedene životinje (spavao je zatvoren u kavezu, hranili ga jednostavnom hranom namijenjenom za tvorove, šetali ga po dvorištu, čak dapače, izbjegavali veterinara) doživio tu duboku starost. No da... ode.

Guzda (50-ak) je, osim istegnutog ramena, ozlijedio nogu - čak možda da je bilo pametno da mu stisnu koji šav (što nije učinio ) i još nešto prigodnih ratničkih boljki, a sve vezano uz njegov adrenalinski sport, više - manje dobro.

Rudarku (e nema godina) poslali u školu. Again. Detalji o istom jednom drugom zgodom. Tko kaže da ne postoji termin cjeloživotnog učenja.

I sad - šlag na kraju: Nasljednik (24). Ljubav majčinog života. Moja sreća i izvor najvećih trauma... i da sad ne dramim dalje u tom tonu....

Dotični se odselio, zajedno sa svojim krevetom, frižiderom, posteljinom, nešto hrane, tećama i pjatima u viksu. Čak je ponio i svoj tv koji je posljednji put bio upaljen kad se preko jedne bolesne zime doselila Sveki, pa se na istom pratile turske i kineske sapunjare.

Ne bi tu bilo ništa dramatično da ista ne posjeduje, od blagodati civilizacije, samo struju. Voda (pogotovo) pitka je već problem. A i sve ostalo. Uključujući najbliži gradski prijevoz na 20 min pješke.

Za razliku od ideje o stopiranju do Indije, bez mobitela, ovo mi zvuči kao manje štetna ekspedicija. Barem po majku Rudarku.

Samo nekoliko tips-eva u međuvremenu:

- vodu (iz cisterne) otkrio nakon 2 dana (kad mu je majka objasnila gdje se nalazi slavina),
- nakon dva/tri dana obavljanje nužde po šumi provjerio da li smije koristiti tojlet u kući,
- otkrio da baš nije zgodno tražiti posao nakon što se biciklom doveze po pljusku u civilizaciju,
- otkrio da na Uskrs ne rade dućani, pa ni pekare.....

Otkrio i neke pozitivne stvari:

- pitka voda nalazi se na slavini na obližnjem groblju,
- mobitel se koristi kako bi oca/majku pitao za savjete,
- još uvijek živ i zdrav.

Već vidim, biti će to zanimljivih postova. Znam da se svi veselite. Bome nama nije smješno. No, navijamo da uspije.

Go Nasljednik!