Pretpostavljam da se na blogu već svašta napričalo na temu izbjeglica zbog kojih smo i mi kao mala država postali glavna News na svim svijetskim info postajama. No da.

I samo da znate da sam već pogledala Skynews i da su spomenuli da smo mi - Hrvatska država prekršili pravila EU jer smo ljude, nepopisane poslali prema sjevernim granicama. Toliko o našoj sposobnosti organizacije u kriznim situacijama. No, da se vratimo na ono što htjedoh reći.

Prvo - jako me čudi što je Merkelica dopustila da ova "kriza" odnosno egzodus naroda srednje Azije dodje do ovih razmjera. Očito su joj se Grci jako zamjerili, pa im ne da niti cvonjka jer bi dotični lovu profućkali na nešto totalno drugo, a ne na organizaciju "prvu crtu obrane" Europe od najezde sirotih ljudi.

Ovdje moram reći da suosjećam sa svim tim jadnim ljudima, no - iskreno gledajući - svaka naša ispružena ruka pomoći znači da će ih još stotine i tisuće odlučiti na isto. Cijelo sranje je i počelo kad su se omekšale turske i grčke granice. Jer, ruku na srce, prema famoznoj obećanoj zemlji Dojčland krenulo je naroda iz malo šireg područja od ratom zahvaćene Sirije. I to nije dobro.

Treće, većina izbjeglica su muškarci u najboljim godinama za rad, ratovanje, name it....U prvih tisuću što je ušlo u Hr, bilo je 700 i nešto muških. Halo?

I da, u ovom kakti uređenom društvo, gdje bez osobne iskaznice ne smiješ šetati ni psa jer će te neki nadobudni policajac opalit sa 500 kn kazne, a kamoli pomisliti prismrditi nekoj granici (vratilo Rudarku sa mađarske kad je zaboravila osobnu/putovnicu onomad), kako si netko umišlja da ima pravo bauljati po cijelom starom kontinentu bez ijednog papira identifikacije tražeći svoja prava da se domogne Njemačke. I što će tamo raditi bez imalo znanja jezika? Odjednom svaki izbjeglica ima brata/sina/muža u dotičnoj svetoj zemlji.

Isto tako me ljuti kad naši veleučeni novinari sve ovo uspoređuju sa našom bliskom poviješću. Izbjeglice u vrijeme rata u Bosni i Hr su, hodajuć sa vrećicom u ruci u nepreglednoj koloni bili osobe sa svojim identitetom, svojim osobnim ispravama i većina je ostala u Hrvatskoj. Dio je privremeno transportiran u Eu, ali ne u obliku ovakvog neciviliziranog stampeda kroz ove naše jadne balkanske zemlje.

Ako u tom smjeru gledamo, zbog čega bogati arapski svijet ne prihvati svoju braću po krvi i vjeri?? Zbog čega jedna od bogatih arapskih zemalja nije njihov cilj, a ne Njemačka?

Možda sve ovo zvuči grubo, no zato nam se i obilo o glavu. Svi misle da je stvar pod kontrolom. A debelo nije. Što god o tome pričao naš vrli Prajministar.

A danas ćemo o modi!

Uglavnom, Rudarka je na određeni način ovisna o modi. Doduše, ako to znači slinjenje po skupim modnim časopisima (mislim doslovno - nema poštenog časopisa, a da je "friški" tj. za tekući mjesec ispod stotinjak kuna).

Tako si lijepo kupim slikice, pa maštam - ovu ću si torbu kupiti (cijena, prava sitnica - niti par tisuća ojra ), pa ovaj Tiffany prstenčić, pa cipele...

Uglavnom, došla sam do spoznaje da bih za finu kožnu torbu, kao i za cipele (no, ne one neke frikaste za koje čisto sumnjam da i u ludoj Engleskoj ima kupaca) dala tih bjesomučnih tisuću - dva ojra. Ovdje ne govorimo o onim famoznim Chanel i LV torbama koje nose naše kakti seleb babe. Jer su te torbe - koliko god zvučale "in" i "bezvremenske" zapravo jeftini šit. Ako govorimo u smislu tih skupih luksuza koje si mogu priuštiti bogate Arapkinje i Ruskinje. A isto tako postoji niz prekrasnih, bezvremenskih torbi istih robnih marki koje se smatraju pravim prekrasnim modnim dodacima.

E sad - gledajuć sve te mlade curičke (nemojmo se zavaravati, ili imaju 16 ili ih fotošopiraju - neš ti Kate Moss nakon svih onih tuluma, alkohola i belog praha da tako savršeno izgleda ) težine 50-ak minus sve si mislim da nema te obleke u koju bih ja - skinny za svojih pola stoljeća, no ipak jelte - gospođa oblika zrele kruške unišla.

Ima u tome još jedan moment - koliko god nešto bilo super fensi u modnim časopisima - teško da bi prošlo nezamjećeno u selu našem malom osim kao dokaz totalne skrenutosti uma. Jerbo moda iz časopisa nikad nije moda sa asfalta prosječnog stanovnika srednje Europe. Pa niti ovog našeg modno osvještenog.

Ovdje ne ubrajam one modne editorijale naše jedine prave seleb osobe - Sevke. No, sumnjam da u tome hoda i po kući. To navuče, naprči guzu, slika se, skine - i vrati natrag u dućan štoliveć...

Drugo, svaka krpa uključujući staru zgužvanu majicu i rastrgane trapke može super kul izgledati na nekom mladom djevočurku, dok bi to isto na gospođi hm godina izgledalo kao da je totalno pošandrcala. Tako da i one fenomenalne duge krznate (lažne) kapute u skladu sa duugim čizmama na kratke kožne hlačice koje su apropo mode bile in u doba kad sam ja počela učiti pisati i čitati (ranih 70-ih), teško da će proći kao najnovija moda kad bih i uspjela to sve navuči na svoje ne-mladoliko i ne-ošćuvano telo. Jerbo Rudarka ipak jede. I pije. I to ne list salate + čašu mlake vode.

No svejedno, meni je i dalje toplo oko srca kad na sebe navučem ono nešto robe sakupljenje po bijelom svijetu. Tako mi je jučer bilo glupo odgovarati mladoj kolegici da na sebi imam čizmice iz Barcelone, pelerinu/neku ogromnu štrikanu krpetinu iz mog najdražeg dućana u Bruxelles-u, a Swarovski privjesak kupljen u Gallery Laffayete, ali u Berlinu....

Žena bi mislila da serem kvake. A sve - živa istina.

Nekidan dobih poziv s nepoznatog broja... bi se javila, ne bi.. (obično imam loših iskustava sa nepoznatih brojeva ), no nakon klik - čujem cijukanje moje Ex prijateljice.

Naime, dotična je otprhnula u smjeru Metropole, pa se ženi taako dopalo da je muž postao seljo i nedovoljan njezine veličine.. jelte žena se razvela. I upecala bogatog sponzora. Ili ovo prije, pa ono poslije...

No, da priča bude zanimljivija, dotični sponzor (kojeg mi je opisala od glave do pete po cijeni njegove odjeće u trenutku jednog zajedničkog druženja gdje sam ih upoznala međusobno, što meni plavuši nije bilo ni na kraj pameti odnosno uopće nisam bila svjesna da moj poslovni partner na sebi ima brat bratu nekoliko tisuća ojra robe) je dio moje poslovne suradnje. Da budemo precizniji - on treba mene.

Da se vratimo na moju Ex. Jelte prijateljicu. Uglavnom, dotična je nešto zabrljala na poslu, pa dobila otkaz, pa mijenjala brojeve mobitela.. sve u svemu - izgubile se u prijevodu - kako bi to lijepo bilo rečeno.

U trenutku razvoda kućnih prijatelja obično se desi dilema - tko će ostati kućni prijatelj, a tko popušiti. Jer definitivno ne mogu oboje ostati. Nema tu puno filozofije. Uglavnom, obično se radi o onom "ostavljenom", no u našem slučaju nije nitko ostao. Susjed nam se muvari u nekim drugim sportskim i muškim krugovima, a Ex je jelte - daleko u Metropoli. Posvećena svojim (skupim) izlascima na in mjestima grada.

No, zašto sve ovo pišem? Naime, zatekla me ponuda dotične prijateljice kako bi ona svratila kod nas doma, naravno u društvu mojem poslovnog partnera - jer eto - u prolazu su (dijete se mora vratiti majci i u zagrebačku srednju školu jer su naše seoske bljak ).

S jedne strane nisam licemjer da sad pljujem nad ljudima koji su se razišli, rastali, razdvojili...

No, nemam volje slušati dotičnu (koja mi se nije javljala mjesecima, a prenijela sam svoje poruke da bih rado čula s njenog novog broja mobitela što je i kako je) kako se prenemaže u društvu mojeg poslovnog partnera, koji apropo njegove situacije, ima dvoje djece, zakonitu i koliko ja znam ne misli otići iz kuće.

I to je zapravo njegov/njezin problem. A ne moj.

Kako vi dišete po tom pitanju?