Jučer smo na jednoj proslavi doznali (od sretnih roditelja) kako im dijete putuje za Ameriku. Na godinu dana. Wou. Noo...

Prvo - mala je cura od 21 godinu, zavšene srednje medicinske s položenim stručnim ispitom. Kako bi se reklo - super kruh u rukama. Koliko ja poznajem curu, u svom je zvanju stručna i spretna. Prava medicinska u punom smislu te riječi. Fakultet nije uspjela upisati niti u prvom niti u drugom pokušaju (išla je na one neke varijante gdje se upisuju svi gimnazijalci). No da. Nije sve u faksu, pogotovo ako imaš zanimanje koje traži cijela Europa.

I sad, to isto dijete odlazi na kakti "razmjenu studenata" - što uopće ne znam šta znači u njenom slučaju jer nije student na način da će čuvati nečiju djecu na Zapadnoj obali, a ovi će joj zauzvrat platiti dolazak, (sitni) džeparac i školovanje.

No, što znači školovanje? Godinu dana nekog koledža? Hm.

Taman kad se udomi, snađe i sredi u faking Americi, morati će se po svim zakonima (te zemlje) vratiti u naš dio svijeta.

No dobro, cura si je našla opciju da se makne iz male sredine. To što nije odabrala Europu sa svojim pravim zanimanjem, te tu pokušala naći neku budućnost - to mi nije jasno. Isto tako me totalno zgrozilo ponašanje njezinih roditelja - oni su bili sretni i ponosni što odlazi. Daleko. Na punu godinu dana. I što oni neće trebati platiti ni cvonjka.

A nekako imam osjećaj da im je taj dio priče najbitniji.

Obišla sam ja dosta svijeta. Vidjela i tu famoznu Ameriku. Pokušavam svojoj djeci usaditi osjećaj da je cijela Europa njihovo dvorište i da će najvjerojatnije tamo negdje morati naći svoj kruh. Doduše, s fakultetskom diplomom ili nekim deficitarnim zanimanjem još će se i tući za njima.

Jek ako i zapneš unutar EU, za svaki praznik ili neki emergency situaciju možeš doletjeti natrag u Hr. Ili svratiti na ljetovanje. K tome, europske države, o kojoj god bilo riječi njeguju onaj kult višestoljetne kulture koju Amerika kao takva nema. I nikada neće imati.

Ako se vratimo na početak priče - koliko se ja sjećam nekih starih priča o beby sitterima u Americi - to je basoslovno skupo ako uzimaš nekog na plaću. Ova priča s avionskom kartom, 200$ tjedno i plaćenom jednogodišnjom školarinom (pretpostavljam da nije više od par tisuća dolara za koledže tipa naših privatnih ekonomskih viših škola) i nekad se spominjala kao najpovoljnija za bogate Amere. A naše mlade cure izgube nekoliko godina potucanja po bijelom svijetu.

I ako ste mislili da sam išta od toga rekla ushićenim roditeljima - nisam. Jer bih kakti bila ljubomorno babuskara. A baš suprotno. Žao mi je što su i ona i oni tako odlučili. Smatram to lošom odlukom za djevojku od 21 godinu. Za odlazak preko ljetnih praznika tokom srednješkolskog obrazovanja - da. No, što sam ja doživjela u Francuskoj i Americi - čak bih i to stavilo pod veliki ALI.

Ps. Nadam se da je naš prijatelj bloger sakupio barem naših desetak glasova!! Jeee....