Jučer sam napisala post o neprihvatljivosti biranja novosti koji se spominju u vijestima i dnevnicima tv kuća. A onda sam sve lijepo obrisala jer sam procijenila da je malo neukusno pisati o bolesti jedne male djevojčice u trenutku kad se ista pogoršava. Što su zapravo prenijeli svi mediji u Lijepoj našoj.

Ne, ne mislim da zdravlje jedne male djevojčice nije bitno. No, da li je stvarno potrebno da se svaki detalj prenosi u svim medijima?

Današnjim demantijem roditelja o trenutnom stanju te male djevojčice samo me još više uvjerava da sam jučerašnji post mogla i ostaviti. Bez obzira na (tadašnje) vaše komentare.

I trenutni direktni prijenos iz Vatikana spada u red "tv direktnog cirkusa". Naravno da mi je zanimljivo pratiti ceremoniju ulaska kardinala "pod ključ" jer su to prostori koje vjerojatno nikada neću uživo posjetiti. No, kad se sjetim kako smo pratili na televiziji i internetu posljednje izdisaje pape Ivana Pavla II, nekako mi je sve to degutantno.

Ne velim da novinari ne odrađuju posao koji netko želi gledati. Da ne postoji potražnja, vjerojatno ne bi bilo niti ponude. No, smatram da je određeni nivo "žutila" koji se pojavljuje u svim medijima - od snimanja scena koji uključuju mrtve osobe do zaskakanja uplakane rodbine i uznevjerenih susjeda u slučaju raznih ljudskih nedaća nešto što su uveli sami novinari.

Jer očito je da nešto pozitivno nikada nije tako zanimljivo kao nešto strašno. Nažalost.

Nekako, kao da mi fali onaj starinski profinjeni stil izvješćivanja gdje se znalo tko je novinar, što ima za reći i što neće nikada preći preko njegovih usana niti okom kamere.

Pa bile to i slike avionskih nesreća i skijaških padova...

Eto. Toliko od mene.