Aaa...

Vratio se moj blogeditor u ponom formatu. Nisam imala volje ništa pisati u ono nešto sitno, usko i duugačko...

Anyway, imam nekoliko stvari u glavi, no danas ću se ipak osvrnuti na političke (ne)posluhe. Baš sam jučer tu temu raspravljala s jednim lokalnim hadezejovskim še(ri)fom. Šta je trebalo Jaci da se tako producira, pa da ju šutnu kao staru krpu? U krajnjoj liniji, ona bi prva nekog takvog neposlušnog člana izbacila naglavačke iz stranke. Zna se da je hadeze poznat po olovnoj stranačkoj stezi.

Zapravo mi nisu jasne niti one situacije - danas si šef (direktor), sutra nisi... pa se dotični uvrijedi uzduž i poprijeko jer eto - nije on mislio da će ga netko nekada smjeniti. Halo? Šta je mislio? Da će ga pokopati u toj dotičnoj direktorskoj fotelji?

Pretpostavljam da je lako, veselo i slatko napredovati i postati važan, što više skočiš, to je slađe. Noo... i pad je puno bolniji i okrutniji.

Neki se oporave na način da hrabro stisnu zube, dignu glavu, zatvore usta (to je možda i najbitnije - mrmljaš si u bradu ili doma ženi kako su te prevarili, nahebali, bla bla bla.... ) i stisne ruka nasljedniku. Bez obzira da li te on osobno srušio ili ti je samo došlo vrijeme za remont...

Tako je mogla i Jaca. Stisnuti ruku onom omraženom tipu, nasmješiti se i zatvoriti usta. I dalje bi bila u vrhu. Sad je u - penziji?

O ćenifi slijedeći put. Ahoj.