Malo me opet lupila romantika...

Kao prvo - odgledala Annu Karenjinu. Zapravo sam dugo odugovlačila jer sam negdje pročitala da je mjuzikl, a to baš i ne volim. Doduše, osim prekrasnih haljina, dobre glume, još boljeg (original!) Chanel nakita baš se i nisu držali predloška (skroz do kraja) jer mi se nekako čini da je originalni tekst malo drugačiji...

Tj. Vronski se zadovoljio i zasitio Anne puno prije nego što je to bilo naglašeno u filmu. No dobro. S obzirom da sam original čitala prije više od tridesetak godina, možda se i varam...

Nešto mi se drugo vrti po glavi - osim Guzdine napomene da svaka žena padne na zavođenje, bitno da je frajer dovoljno uporan i da želi potrošiti dovoljno para, nešto smo slično i nekidan lamentirali nakon dovoljno protočenog (finog) vina u jednom odabranom društvu.

Doduše u tom sam društvu ja bila sama (od ženske strane) i njih nekolicina kolega. I sve se vrtilo oko priče kako na nas (žene) gledaju muškarci, a kako mi same doživljavamo zavođenje i flert. I preljub u krajnjoj granici...

Teško je bilo muške uvjeriti da žene u vezu ne ulaze samo i isključivo zbog seksa, već romantike, romanse, ljubavi... uglavnom s puno dubljim osjećajima nego njihovo "po*ebi i baci"...

Da se vratimo na Annu i ostale bogate žene kroz razne vijekove - bile su oslobođenje teškog rada, no u finim haljinama (ili dimijama ako ćemo se osvrnuti na turske sapunjare) i pune nakita samo su predstavljale ukrase u zlatnim kavezima - dvorcima iz kojih nisu smjele van, udajući se za nepoznate (obično puno starije) neznance kako su već roditelji, kraljevi i ostali smatrali doličnim proscima ili rješenjima za njihove financijske ili teritorijalne probleme...

I, da se vratimo na romantiku. Da li bih ja pala na nekog zgodnog, mladog i neopterećenog frajera?

Možda. Ako bi bio dovoljno uporan, a meni dovoljno dosta stvarnog života... ehh...