Znam da čekate izvještaj iz Barcelone, a meni se taako ne da....

Izuzmemo li činjenicu da su neki bili, pa mi se sad ne da potanko objašnjavati turističke meke ovog mediteranskog grada, samo nekoliko mojih privatnih observacija.

Uglavnom, ona famozna la Rambla je u ovo doba godine poluprazna. Nema šanse da te orobe (naravno, ipak su potrebne osnovne mjere predostrožnosti). Odmah uz tu famoznu šetnicu nalazi se i poznata tržnica. Izgleda ovako:

Da ne bi bilo zabune, ova je slika odabrana samo uz jednog razloga - ono zeleno u sredini su one famozne bamije što ih stalno spominje Izet (iz legendarnih "Lud, zbunjen.."). Inače, jaja su jeftinija nego kod našeg lokalnog vlasnika pola Hrvatske, ostalo voće i povrće (fascinirala me ribarnica) je tu negdje s cijenom...

U nekom mi je trenutku trebao dućan tipa "Bipa" ili "DM". Ma jok, nema šanse da se naleti na takav, ali - tko voli gumene bombone - raj na zemlji:



Ovo je uslikano za moju dragu prijateljicu D. koja je luuda za ovakvim slatkišima.

Još sam jedanput potvrdila činjenicu da Picassa ne volim. U skraćenoj verziji (baš su naš posljednji dan brisali prašinu po muzeju, te je bio otvoren u skraćenoj verziji, no i duplo manjoj cijeni) obišli muzej. Doduše, nisam znala da je on bio sin profesora likovnog, te je slikao od svojih malih nogu. Prvu nagradu dobio je u dobi od 16 godina (sa slikom koju teško da bi, da se nalazi na vašem tavanu, pripisali baš njemu), te je friknuo u sadašnjoj dobi našeg Nasljednika (oliti oko 19-20) kad je kidnuo u Pariz, počeo se fuk**. Poslije je mijenjao žene, pravio silnu djecu i maljao....

U svakom me muzeju oduševi muzejski shop. Šta mogu, ja sam ipak dijete socijalizma. I onda se popalim na magnete za frižider, šalice... Tako sam se, bez obzira što sam odlučila u novoj kući NE sakupljati magnete na lijepom velikom frižideru, popalila i kupila nekoliko novih.

O arhitekturi poznatog barcelonskog arhitetkta Gaudi-a nisam baš puno znala. No, kad smo jedno večer stigli do njegovih ruku djela - poznata kuća Batllo, nisam mogla a da ne platim (pre)skupi ulaz i uđem u svijet mašte:



Mogu napomenuti da opći dojam o životu običnih ljudi u Barceloni nije onaj s naših dnevnika, te osobno nisam osjetila neku veliku receciju, nezaposlenost i sirotinju. Naravno, većinu čistačkih i ostalih NKV radova obavljaju Indijanci tj. ljudi iz raznih zemalja Južne Amerike i to je vidljivo na svakom koraku. Kako je to jednostavno komentirao Guzda - njima je kakti grozno, a da je nama privreda na tom nivou - nama bi bilo super.

Već smo prvog dana malo bauljali oko našeg hotela (koji je smješten izvan stroge turističke jezgre), te naišli na zgodan mali lokalni restorančić. Nakon što smo rukama i nogama objašnjavali izbor tapasa, a lokalni je konobar sa znanjem engleskog na razini našeg vrtićkog klinca po svom osobnom odabiru napunio naš stol s raznim slasticama, mogu reći da je sve više - manje super:



Doduše, nisam znala da je španjolska kuhinja masnija od talijanske, no i dalje mogu reći da je priča oko tapasa više nego super...

Kao što već vele svi svijetski putnici - doma je najljepše, tako i ja mogu potvrditi. Bilo je ugodno (kongres), naporno (pješačenje), fino (tapasi + piva), te uz dobro društvo sve se izdrži. Ola.