Svako malo iskoči nam iz medija neki auto. I to ne bilo koji - ravno Audi A6 s brdom opreme....

Tu i tamo neki blindirani BeeMVe.

Posljednji u nizu su novi službeni automobili obavještajne službe koji su također tajna informacija. Zašto bi mi (jelte porezni obveznici koji plaćamo ta skupa čuda) znali koliko je automobila kupila služba koja inače sjedi i prisluškuje? Fakat.

Kao i skupa vozilica direktora kutinske Petrokemije koja se u posljednje vrijeme spominje kao jedan od razloga njegove smjene. I onih nekoliko načelnika općina što se ne znaju voziti u manje skupim automobilima...

Slažem se da je potrebno obnavljati vozni park i sigurna sam da postoji način obračuna starosti, kilometraže i raznih servisnih informacija o automobilu u odnosu na ekonomsku odluku o nabavi novog. Kada su troškovi održavanja veći od troškova nabave novog. O kej.

No, istovremeno bi se trebalo razmisliti o vrsti automobila, kategoriji, dodatnoj opremi (koja može uduplati cijenu dotičnog osnovnog modela)...

Je. I u mojoj su se firmi vozili službeni automobili. I to beskonačno i bez ikakvog reda i poretka. Je, čak je i teta čistačica koja si je bila dobra s tadašnjim dišom (koji je pak bio tako dobra srca pa je svima dav'o ) imala službeni mobitel, dok mnogi (čak i neki šefovi) nisu. No, stigla su druga vremena. Stigla su pravila u kojima lijepo piše tko, što, kako i zašto. I točka. Nitko se ne ljuti. Jer je sve lijepo definirano.

Tako bi trebalo i sa svim ovim načelnicima, gradonačelnicima, upraviteljima, ravnateljima i inim službenim osobama koje se hrane na državnim jaslama. Jer i oni su dio ove naše sumorne stvarnosti. A ne neki preživjeli dinosauri koji se još na kraju uvrijede ako ih se išta pita.

Šta mi imamo pitati u kojem se automobilu vozi tamo neki lokalni sitni političar?