Pošto smo kakti preživjeli smak svijeta, vrijeme je da se i ja javim. Već me nekoliko dana golica usputna Guzdina primjedba - "aj si sama nešto kupi za pod bor..." Hm.

Obično ga udavim da se sam mora potrudili oko poklona jer želim - kao prvo iznenađenje, a onda tek vrijednost dotičnog poklona. Doduše, zna se što ja volim, paaa... nije da mora biti čitač misli. No, kako smo ove godine kratki s lovom i voznim parkom shvatila sam da nema smisla da ga tjeram da u naša dva dućana traži dolični poklon.

I sad - thinking...

Želju za parfimiranim vodicama zatomim na poslu. Uvijek se nađe neka dobra duša koja mi pokloni novu bočicu.

Nakit? Ostavljam Guzdi za poklanjanje (doći će opet naših sedam boljih godina...). Doduše, u duhu turskih sapunjara dobih nekoliko orijentalnih komada tokom prošlih nekoliko dana i sve ne znam što ću s njima. Nije moj đir i da ga jeb***

Oduvijek se palim na skupu šminku. O da. Sve si mislim - nikad neću imati Chanel kostimić, pa nek bude crveni ruž. Čak se sporadično uputim u neku fency parfumeriju gdje te s vrata udave unjkavim kakti francuskim naglaskom, ali se uvijek smrznem nad cijenom - i hrabro nestanem. Je*eš ruž za puste pare. Ili puder. Ili....

O da - željela bih ja neku novu torbu. No, kvaka je da je i ova trenutna - relativno nova. Mauna.

Knjiga? Onu jednu do dvije godišnje (od moje omiljene spisateljice - a imam ih sve, pa kupujem samo friško napisane) kupim čim se pojave na Amazonu. I dalje nemam volje niti snage čitati neke druge ljude. Valjda će i taj osjećaj obaveze proći s vremenom...

I na kraju - ispadne da ništa ne želim, još manje trebam. Sramote. Doduše, dovoljno sam razumna da ne razmišljam o nekim (pre)skupim željama tipa vikend-wellnes u Opatiji ili sl. lokaciji (obavezno pet zvjezdica), put u Pariz ili Furla torba.... Ili neki "pad" - što bi tek bilo totalno bacanje novaca, a tako bi me veselilo....

Jebiga, secesija...