Vratih se sa službenog puta. Puna kuća veša (nisu znali upalit stroj ), pa sada bjesomučno perem, sušim (taman je fino sutropska klima pa mi cvijeće neće doživjet infarkt od ovog snijega vani)....

Organiziralo nam seminar koji se djelomično odvijao kao predavanja, a djelomično kao grupni rad na simuliranom primjeru (komp program koji, moram priznati - stvarno dobro napravljen!). I sad - osim što su u tjedan dana zgurali program od dva tjedna, pa nam davalo coffee break od pet minuta i držalo na predavanjima od jutra do mraka, nama u grupu dopalo jedno nadobudno friško primljeno dijete direktno s faksa i još k tome ekonomist. Damn.

Da, zaboravih reći kako smo bili u jednom primorskom gradiću, pa sam more vidjela samo kraičkom oka i to samo kad sam se naslonila na prozor predavaonice, a vani sunce, toplo.... ehhh...

Uglavnom, naš grupni rad je djelovao kao predavanje o stručnim detaljima koje je mala htjela znati (pohvalno) objašnjeno u najviše dvije rečenice (grozno), ljuteći se kad nije odmah shvatila problematiku koja se studira dobrih pet - šest godina...

I da - tukli smo se i za tastaturu i za miša jer je mala htjela sve i odmah. Bez obzira što nije ništa razumjela. Ali smo zato svi mi morali sve simulacije provlačiti kroz ekonomske modele - što je pak nama bilo strašno, no tko pita nas ostalih pet...

Shvaćam politiku našeg poduzeća da se treba s veseljem i ohrabrivanjem prihvaćati mlade ljude koji tek počinju raditi - no da se to odmaknulo u takvo nepoštovanje - ne ne bih tu spominjala nadređene, iskusnije ili starije, već nepoštovanje svih dobrih vrijednosti poduzeća uključujući i provjerene stručne smjernice rada i u krajnjoj liniji upute, pravilnike i.. da vam sad ne pametujem previše.

No da, mogli smo ju utišat. Mislim, onako zločesto. Možda. No, nikome se nije dalo otvoreno suprotstaviti. Ili je to možda ipak naša greška? Hm.

Ovako nam je popila krv, loše smo obavili prezentaciju našeg zajedničkog rada (veći dio vremena je ona "glancala" dio prezentacije, a u posljednji je čas odustala od izlaganja, pa smo najstariji kolega (stručnjak iz jednog područja) i ja (iz drugog) obrazložili naše rezultate, te sam bila nezadovoljna jer moj dio priče nije bio dobro obrađen u samoj prezentaciji primjerenim slide-ovima i tablicama. Na žalost, na kraju nisam imala vremena posložiti prezentaciju u svom stručnom području (osim u četvrtak navečer što bi se ipak smatralo previše frickastim za jedan običan seminar).

Sve u svemu - ostali su se ludo zabavljali jer je sam program i način vođenja seminara stvarno bio odlično napravljen, a mi smo se borili s jednom mladom osobom koja definitivno prelazi sve granice dobrog ukusa i poslovnog ponašanja. Prestrašno.

E sad - zašto me nema na blogu? Osim što pokušavam doseći akademske visine, istovremeno moj direktor smatra da je sasvim u redu da ja full odrađujem posao, uključujući probleme projekata koji su aman taman sad počeli (vrijede puste pare) i trebaju biti gotovi do kraja godine. Damn.

Istovemeno, moja familija očekuje skuhano, oprano, ispeglano, pun frižider i smiješak kad nam banu gosti (a kod nas je kao na kolodvoru). Damn zwei time.

Uglavnom, posljednjih tjedan dana sam malo spavala i malo se prala. No, prvi dio priče je završen uspješno, pa se nadam odmoru od tjedan dana.

I sad glavni dio priče: što radi muškarac, a što žena kad se sprema na službeni put od nekoliko dana?

Muškarac obavijesti zakonitu da danas/sutra ujutro odlazi. Onda se eventualno spakira ili objasni ženi kakve potrebe ima - sastanci, kongresi, objasni omjer casual i office odjeće i to je to. Ode. Točka.

Žena će prije puta:

- oprati sve što se da u kući i oko nje,
- napuniti frižider hranom na jedan dan više nego što je na putu,
- skuhati ručak, večeru i pripremiti nešto što bi mogli jesti još slijedećih par dana,
- ako su djeca mala organizirati backup dede i bake da se klinci podignu u vrtiću, nahrane poslije škole i pošalju na razne aktivnosti popodne,
- napisati nekoliko post it-a po cijeloj kući da se ne zaboravi oprati zube prije spavanja i pustiti vodu u wc-u, dati inzulin, otići u školu na roditeljski (ovaj dio se obično preskače s objašnjenjem - nije se stiglo),
- obavijestiti najdražu prijateljicu o ključnim stvarima koje mora podsjetiti zakonitog (npr. da ne zaboravi kućnog ljubimca na otvorenom bez hrane i vode kad ode u grad),
- spakirati se....

Obavezno sama.


Uglavnom, putujem na tjedan dana. Učinila sve što je u moći jedne ozbiljne osvještene supruge, majke i domačice (čitaj: služavke).

Idem se presvući, zatvoriti kofer i čekati prijevoz. Adio.

Svi mi želimo biti zgodne, mršave, slavne, bogate...

Tako bi mogle birati iste takve frajere. Isto tako zgodne, bogate, slavne...

I onda ispada da svi dobri komadi nemaju tako nekog zgodnog, bogatog ne nužno slavnog frajera. Što bi značilo: nema ih tko utješiti kad su tužne, nema ih tko ** kad su napaljene, nema im tko pridržati kaput, nema im tko bacati muške stvari po kući, nema im tko prditi.. no dobro - sve ima i dobre i loše strane.

Doduše, kad nemaš muškarca pokraj sebe, koliko te god ponekad ljutio, kad nemaš dijete, kućnog ljubimca ili barem znatiželjnu susjedu - sigurna sam da nisi potpuno sretan/a u životu. Onako sretan - na rubu histerije, plača i smijeha... ovisno što/tko od dotičnih nabrojenih ti smjesti neko iznenađenje...

No dobro, dosta šale. Gledam u posljednjem ženskom časopisu navalu rastava brakova, pa si mislim - nit sam bogznašto zgodna, nit sam bogata (osim duhom), niti ću ikada izaći na naslovnici - ali ima redovitu prehranu, mjesečnicu i dovoljno seksa da mi ide na uha van.

A one strane filmske zvijezde, pjevačice tipa Madona, Jenifer - totalno su popizdile s onim nekim dječacima. Ne mogu poreći da mlado zgodno isklesano torzo nije poželjno, no malo ukusa bi svakom dobro došlo...

Zato drage moje, ako vam je zakoniti zagorčao jutro, mahnite rukom i veselo odlepršajte u radne pobjede. Ipak je petak....

Prije par godina sam pisala o vijeću roditelja unutar osnovnih i srednjih škola. Vijeće roditelja ima puno veću i odgovorniju funkciju nego što je to upobičajeno kod nas.

Kod nas je sasvim normalno da se u vijeće delegira netko od roditelja koji nije prisutan na roditeljskom ili koji živi najbliže školi ili neka dokona domaćica koja (kakti) nema pametnijeg posla nego svraćati u školu i igrati se "političara" u slobodno vrijeme ostalih radnih ljudi. Hm.

Vijeće roditelja ima puno veću i ozbiljniju ulogu - doduše savjetodavnu, no i ona je zapravo ozbiljno shvaćena jer se zapisnik vijeća roditelja šalje u županiju, te uz kvalitetan prijedlog postaje adut u rukavu dovoljno naprednog ravnatelja predmetne škole.

No da, uglavnom, Rudarka je opet preuzela tu odgovornu ulogu i pristala na ulogu prvog čovijeka (žene) vijeća. E sad - problem je s nadobudnom grupom roditelja - bili su voljni odraditi oma nekoliko sastanaka. S druge strane, ako se sastanak dogovori prerano (iliti prečesto) neće biti kvoruma jer se neće dovoljan broj ljudi odazvati sastanku. Hm.

Uglavnom, nije da mi je ova funkcija trebala, no vrag mi nije dao mira...

Sada mi treba jedan suvisli odgovor: da li je osnovna/srednja škola vaše djece/nećaka/susjeda opremljena solarnim panelima i da li imate ikakvu ideju kako bi se mogao pokrenuti dotični projekt? Slijedeće je pitanje - da li još uvijek ima vremena za odrađivanje papirologije i povlačenje novaca iz pristupnih fondova??

Eto. Nadam se da ću dobiti barem neki suvisli odgovor. Ako tko ima potrebu direktnog kontakta neka mi ostavi mail, pa ću se javiti....

Jučer smo se zaletili do Kostajnice, na tzv. "Kestenijadu" - pučku feštu povodom berbe kestena.

S obzirom da je granica (oko koje su se digli Srbi nakon što se počelo natezati oko granice kod Neuma) s one druge strane Save, tako smo se prvo prošetali preko mosta do stare utvrde. (iz nekog razloga ne mogu staviti slike, no probati ćemo poslije). Tu je bilo organizirano srednjevjekovno događanje tipa slikanje u okovima, gađanje lukom i strijelom i prodaja majica s likom Princa Valijanta.

Nekada davno, igrom slučaja provodila sam ljetovanja i zimovanja u Kostajnici, pa sam se šetajući okolo pokušala prisjetiti koji su dućani, frizeraji (gdje se šišala Kraljica Majka) i ostale javne ustanove nalazile u to doba. Sada su to uglavnom razrušene kuće bez vlasnika ili s vlasnicima raseljenim diljem svijeta...

Malo sam bila tužna u crkvi Sv. Antuna jer je potpuno obnovljen izmjenio svoju (nekada bogatu drvenu) unutrašnjost. Nažalost, iz sasvim prozaičnog razloga - dio je opljačkan, dio uništen.

Kestenijada? Zgodna mješavina ponude eko-proizvoda, kolača na bazi kestena, kineskih plastičnih đinđi i onih hand-made pizdarija za koje se tako oduševite, a doma vam samo smetaju. Idealno da nekog obradujete poklonom, nakon kojeg će dotični brišući prašinu s poklona koji mu se uopće ne uklapaju u interijer stana pizditi slijedećih nekoliko mjeseci/godina dok mu ne sine da se poklon može i "zagubiti". He he...

Isto tako sam razmišljala da li su se u Kostajnicu vratili neki ljudi iz tog mojeg djetinstva. Doduše, oni koji su tada bili mladi - sada su stari i neprepoznatljivi, a oni stari teško da su živi...

Na nekoliko se mjesta pred kućama mogu vidjeti žene kako sjede oko niskog stolića i kafenišu - ne možete promašiti odakle su doseljeni ljudi stigli. Koliko se sjećam, svojedobno je Tuđman velikim obećanjima naseljavao Kostajnicu Bosancima, no poslije je postao problem kad su se počeli javljati i stvarni vlasnici nekretnina.

I da - uspjeli smo naći terasu na ravnom limenom krovu (zgodno izmišljeno mjesto za otvorenu terasu) u samom središtu zbivanja - centru mjesta gdje su se miješali turisti, lokalci i automobili (jer nema alternativnog pravca za prolaz vozila).

Drugo, tako mi je dobro šetati bez najlonki u sandalicama skoro pa sredinom listopada...

Nije me bilo zbog malog izleta u naučne vode. Kao što je već uobičajeno na takvim mjestima sve se dešavalo po normalnom redosljedu - red nauke, red hrane, red alkohola. Ne nužno tim redosljedom...

Nakon par dana možda dođem k sebi od silne nauke. No da..

Uglavnom, htjela sam se malo osvrnuti na tursku sapunjaru što je većem dijelu Balkana zavrtila glavom.

Ne, ne ona neka "suvremena" već povjesno-ljubavni spektakl zvan "Sulejman". O kej, shvaćam da je moja prijateljica luda za faking serijom (koja traje skoro pa svih sedam dana u tjednu), pa se više s njom ne družimo ili se družimo na način da nas utjera da svi gledamo dotičnu kostimiranu seriju.

No, u toj ludosti za Otomanskim carstvom došlo se tako daleko da nam se nude recepti starih Turaka skoro u svim tiskanim publikacijama, bili oni dnevne tračerske novice do ženskih časopisa visoke mode. Pa onda oni dodaci za kuhanje koji se čudom praha i malo vode pretvore u turske delicije....

Čujem da je u Turskoj moderna riđa boja za bojanje kose naziva Hurejm, Hurajm kako li se zove ona ljubovca dotičnog (nekim jaako zgodnog) glumca koji glumi povjesnog velikana. Sigurna sam da je sam Sulejman bio debeli prasac.

A i da je jako in nositi repliku nakita što se pojavljuje u seriji. I to sirotinja - onu s placa, a oni bogatiji replike od pravog zlata i dragulja.

Zato dragi moji, ako vam je stalo da vaših žena - lijepo put pod noge i ne vraćajte se iz Turske bez dobre Lujsvujiton-ke, farbe za kosu i najmanje para naušnica što šeta dotična gospodična.

Ps. I Turska je zapela u njemačkom sindromu, samo obrnuto - većina glumica iz serije su zapravo Njemice turskog podrijekla. Neke od njih nisu znale ni turski kad su prvi put stigle na set.

E da, zaboravih napisati point priče: i Rudarka ima nekih dodirnih točaka sa gorenavedenom temom. Kako moje prijateljice gledaju turske sapunice, tako Rudarka čita turske magistarske i doktorske radove. Doduše na engleskom..