Jučer, kad sam gledala (dio) otvaranja Olimpijskih igara sjetih se zagrebačke Univerzijade. Tada sam bila studentica (druge?) godine, te s obzirom na znanje jezika prijavila se za pomoć. Uglavnom, dali mi da vodim jednu malu afričku zemlju, te se borih rukama i nogama i svim svojim znanjem francuskog dok se nisam ufurala u priču. Jer je "engleza" bilo puno više nego onih sa znanjem drugih jezika..

Anyway, ovi moji su bili pozvani na račun organizatora jer je tadašnja Juga željela imati najmasovniju Univerzijadu, pa su sve nesvrstane zemlje ispozvali (naravno, s minimalnim brojem sudionika), čak i one koji zbog kotizacije ne bi ni primirisali Europi, a kamoli svjetskom rezultatu. Tako su moja dvojica "pulena" - atletičari i njihov trener aka selektor aka šef delegacije bili meni dodjeljeni. Od ranog jutra do kasne noći. Sva sreća da su bile organizirane posebne autobusne linije, pa sam tu i tamo svratila i doma.

U startu su nam dali i korištenje službenog vozila (što su nam naknadno oduzeli kad se doznalo da su stigli na račun Univerzijade), na što je trener iskoristio da se vozikamo uzduž  i poprijeko Zagreba, obilazimo dućane muške odjeće i pribora za groblja. Ovo drugo možda zvuči čudno, no frajer je htio izraditi sliku svojih pokojnih roditelja u onom ovalnom čudu od keramike koji se tu i tamo može vidjeti na seoskim grobljima.

Tako smo moj šef i ja bili i na gala primanjima što su bila organizirana, kao i svečani koncert (ubite me no ne znam tko je gudao ili svirao na neki drugi način) u tada ganc novoj ciboninoj dvorani. Imala sam ja pristup i svim natjecanjima, no avaj, vrag je to što se nisam mogla samo tako mrdnuti od ovih svojih zahtjevnih Afrikanaca, pa nisam uspjela ništa vidjeti. Osim skokova u vodu na Šalati. Mislim da su do tog trenutka ovi moji poispadali iz kvalifikacija, pa sam ih ostavila da se sami snalaze. I vozila se u Hitnoj. Jer je jedan imao neko kruljenje u želucu. Ma, čista prpa pred natjecanje, no kako je na jednom mjestu bilo previše ljudi - medicinska struka nije ništa htjela prepustiti slučaju, pa su svaku boljku tretirali jako ozbiljno. Dok se nije dokazalo suprotno. Hm.

I da - zapravo me jučerašnji defile sportaša podsjetio na sve ovo. Jučer su spominjali neke zemljice sa dva - tri sportaša, a kad tamo - barem je desetak ljudi hodalo u defile-u. Sve šefovi i njihove supruge i djeca...

Ako se dobro sjećam - mi (tzv. atache-i) smo isto tako hodali u defile-u sa svojim sportašima. Zapravo smo bili prevoditelji da se ne pogube ili krivo odrade dio ceremonije. No, tada nije bilo mobitela da se uslikamo. Doduše, možda bi se negdje i našle neke slike. Hm.

Eto, toliko. Memories, memories....