U duhu borbe za prava birokratskog aparata (tj. njihove plaće) moram opisati moje današnje dogodovštine s istim. Tj. ljudima koji tamo rade.

Situacija je bila slijedeća - nakon što sam postala ponosni vlasnik pašnjaka (a zapravo dijela dvorišta za koji smo mislili da je naš još prije deset godina), svečano sam otišla prijaviti porez na nekretninu. Novu.

Uletavam u četvrta vrata desno, nakon što prođeš hodnik (relativno) ravno tj. malo lijevo malo desno i naiđem na lokalnog poreznog "moćnika" aka činovnika državnog nam omraženog birokratskog aparata. Tip telefonira, doduše - kakti službeno, no na "ti" oliti polu-privatno. Ja se hvatam nakon par minuta mobitela kako bih uključila štopericu. Doduše, stalno mi u glavi kuca zdravi razum da se s takvima ne treba svađati.

Dotični razgovor ipak traje samo nekoliko minutica, u međuvremenu mu u sobu upada još jedan tip s papirima u ruci, no bez obzira što su si "stari drugari", nekako ja dobijem prednost. Valjda sam djelovala dovoljno zastrašujuće nepoznato (u selu gdje se svi poznaju). U par sekundi dobijem informacije o svojoj poreznoj prijavi, no i radni zadatak s odlaskom po vlasnički list u katastar (na drugom kraju našeg grada, što bi značilo ipak nekih dragocjenih deset minuta pješke, što ja odradih premještanjem auta ), no i obećavajuću izjavu da će mi pomoći ispuniti četiri lista prijave. U tom mi je trenutku djelovala bezazleno. Silly me.

Uglavnom, odoh ja do dotičnog katastra, gdje je taman frajer ispred mene bio gotov (štaćete, selo, nema gužve), ali avaj - oglasio se telefon. I naravno, dobio je prednost pred Rudarkom od krvi i mesa naslonjena na stoljetni put starog katastra.

I ovdje počinje ista birokratska priča - polu službeni razgovor, na koji sam nakon kuckanja po pultu (ah, plavuša) upalila i gorespomenutu štopericu.

Gospođa srednjih godina (reklo bi se blizu pemzije, ali one po starom sustavu, a sada dobrih desetak godina od one po novom sustavu) već se maltene pi*karala s nekim s druge strane žice. Nakon što ju je razljutio nerazumnim zahtjevima, a bome nakon što je dotična po peti put ponovila proceduru kako da neki treći dobije čiste papire na kuću i staju (a u zbilji boktepitaj kakve dvore) iz predprošlog stoljeća, te na kraju uz laganu psovku poklopila slušalicu - dođoh i ja na red.

E sad - tu je ključan trenutak općenja sa birokracijom: popizditi i tražiti svoja prava (wrong ) ili smješak no. 5 i šega oko situacije. Ovo drugo je upalilo. Pa je ispalo da gorenavedenu tuši onaj prvi. Iz općine. Da su dvije srednjovječne gospođe u uredu na rubu živčanog sloma jer su zatrpane poslovima do grla (moj predmet je bio na hrpeti pokraj prozora, nadam se samo da neće nevrijeme namočiti dokumentaciju prije unosa u konfuktor), te da im je u međuvremenu uletjela šefica s novim zadacima. Tj. obećanjem nekog gadnog posla idući tjedan. Prestrašno.

Kako sam uz malo šale umanjila stres dotičnih gospođa, dobih svoje papire mam i s veseljem. Šta ćeš, nego lupit šegu. I frajer u općini je bio jako susretljiv pa je uglavnom sam ispunio moju poreznu prijavu (samo što ne traže broj cipela) jer nisam sigurna da bi jedna akademski obrazovana osoba to od prve riješila. I tu se ne zajebavam.

Uglavnom - naravoučenije: uz malo šale i treptanja sve se može riješiti. I ne, nemojte obećati šefu da ste brzo gotovi i da mam stižete natrag. Zajeb.

O loše raspoloženoj sestri (sve u istom danu) i prastarom profesoru - doktoru kojem se stalno ruši program na kojem radi tj. unosi podatke - drugom zgodom. No, u jednom danu puno previše iskustva od željenog.