Baš sam jučer objašnjavala prijateljici kako ove godine ne poznajem osobu koja je svoju obitelj odvela na more, a da nije vlasnik ili sin/kćer vlasnika morske nekretnine ili se uvalila nekome u goste. A o ljudima koji svoj kruh zarađuju u Lijepoj našoj i istovremeno mogu otići u morski hotel - eee - za te nisam čula već godinama...

Doduše, zna frendica jednu kolegicu, no kako je ta ljubovca lokalnog mafijaša, naravski da ima frizuru, masira umorno telo, stavlja gel na nokte (redovito), te obilazi morske destinacije ljeti i zimi..

Zapravo, došli smo do onog famoznog stadija da imamo prekrasnu obalu, finu papicu, in mjesta koja su po cnn-ovim i ostalim listama za razgled, svijetski poznata mjesta "sodome i gomore" oliti super destinacija za izlaske mladih (sjećam se s čežnjom kako smo čitali o Ibizi nekad), a kad tamo - nemamo para ni za autoput, a kamoli benzu, smještaj, skupu kavu...

I zapravo me taj dio strašno izluđuje. Pribiližava se vrijeme za moj zasluženi odmor, a kad tamo - crna rupa u kućnom proračunu. Radim kao crnac, nikad do sad nisam više zarađivala, a imam manje nego ikad. Naravno, kao svaka prava hrvatska obitelj izbezubljena novim računima za plin, vodu, struju, telefon (jebiga, moramo razgovarati), te ugacana do grla u namjenske i nenamjenske kredite - što nam preostaje?

Sjediti doma, predvečer izaći u lokalni kafić (ipak je cuga pristojne cijene u seoskom okruženju ) obućena kao da smo na moru, popričati s ostakom društva koji radi ili isto tako odmara...

Sranje na kvadrat. Najradije ne bih išla na godišnji.